'Čisti sam primjer da nikad nije kasno. Umalo sam zaigrao za Tursku, sad ću s 34 za Hrvatsku'

Da nikad nije kasno, sada i on može potvrditi. Ponosno, kako drugačije...

- Istina, čisti sam primjer.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:32

Podrška rukometaša | Video: HRS

Janko Kević, dijete Medveščaka u kojem nikad nije dobio pravu priliku jer je tada Agram sa Sulićem, Ćavarom, Čupićem, Buntićem pokušao pomoći srušiti Zagreb, čovjek koji tako dobro vuče konce našičkog Nexea, s 34 godine prvi će put, u današnjem debiju protiv Španjolske (17:15), povući i one hrvatske. Ne samo danas, već i za desetak dana u Egiptu. A probiti se u konkurenciji s Duvnjakom, Cindrićem, Karačićem, Pavlovićem do velikog natjecanja, pa makar i uz malo više sile, najveći je kompliment.

- Baš sam razgovarao i sa svojim trenerom, a Lininim pomoćnikom, Hrvojem Horvatom koji je sigurno prenio izborniku sve što mogu. I, da, nema postepeno, odmah sam ušao u vatru, odmah za SP. Igram jako dobro otkako sam se početkom prošle godine vratio u Nexe, ove sam sezone prvi asistent u Europskoj ligi, peti strijelac i očito sam došao na oko izborniku koji je nešto prepoznao u meni, da ću možda biti taj koji će, ne bude li mogao Karačić, za kojeg znamo što nam znači, stati na loptu, povezati igru... Iskreno, potajno sam se nadao pozivu.

Stvorio ime u Kataru

Zadnji je dobio prije...

- Prije 12 godina kada smo se spremali za Mediteranske igre, ali budući da smo tik prije turnira odustali od nastupa, nikad nisam zaigrao za reprezentaciju. Igrao sam ranije za juniorsku reprezentaciju u kojoj su tada bili i Čupić, Musa, pa i Duvnjak, Štrlek koji su već bili napredniji, pa znam većinu igrača. Zašto sam ispao iz vidokruga? Otišao sam tada u Katar i možda zbog toga bio predaleko izbornicima. A u reprezentaciji je tada bio Balić, dolazio je Duvnjak, pa Cindrić i Karačić...

U Kataru ste se zadržali dugo za jednog stranca?

- Ukupno pet godina. Čak su me zezali da sam Kruno Jurčić jer sam se više puta vratio u Katar nego on u Dinamo, ha, ha. Ta je priča počela kada sam sa Sisciom, u koju sam stigao nakon prvih osam godina u Nexeu, igrao u Poreču. Mario Tomić i ja odigrali smo dobru utakmicu i kako su tamo tada bili Katarani na pripremama, počeli su se raspitivati o nama. Došli smo u Al Sadd, koji je bio kraljevski klub, među tri najbolja u Aziji, ali u to vrijeme je dosta pao. Međutim, Kataranima su kupovi bitniji od prvenstva i čim smo došli, osvojili smo Emirat kup, njihov najvažniji. Time smo stvorili ime, nitko nas nije dirao, svi su znali da smo mi osvajači. Teško je zadovoljiti Katarane, ali mi smo imali sreće s tim kupom. Došli smo i na veliku cijenu, pola godine u Kataru financijski su bile kao dvije u Europi za igrače naše kvalitete, pa sam od zarade uložio u nekretnine, što mi je bio cilj kada sam krenuo u rukomet.

Uz Al Sadd u Kataru je igrao za El Jaish, dovoljno da Katarani ponude putovnicu.

- Na početku nisam prihvatio jer su oni htjeli da igram rukomet na pijesku, u koji su puno ulagali, no ja sam  ga igrao više iz hobija. Htio sam u to vrijeme ići i kući jer sam bio u Dohi osam mjeseci, pa sam nakon dvije godine prihvatio sportsku putovnicu koja me samo ne čini strancem kada idem van države. Bio sam u kombinacijama za katarsku reprezentaciju koja je 2015. bila viceprvak svijeta s Riverom, zvali su me, ali nisam se osjećao spremnim. Je li mi žao? Pa, s one sportske strane da jer nikad nisam bio reprezentativac, to mi je mogla biti šansa i za bolji transfer, ali srce je kucalo za Hrvatsku.

Čutura kao motivacija

Nije Katar bio jedini u toj priči...

- Nudili su mi Turci, Rumunji i Makedonci da igram za njihovu reprezentaciju. Najbliže sam bio da zaigram za Tursku, u kojoj sam igrao za Goztepe, baš na rubu, ali preko noći je stigla kriza s lirama. Klub se raspao, a ja imao dvogodišnji ugovor i pred početak sezone ostao bez kluba. Uletjela je rumunjska Constanta gdje je sportski direktor bio Brane Angelovski koji je nekad igrao za Zagreb. On me nagovarao za Sj. Makedoniju da im trebam jer nisu imali puno srednjih vanjskih.

Eto, financijska kriza u Turskoj učinila ga je konačno hrvatskim reprezentativcem. Za što je malo zaslužan i jedan srpski reprezentativac.

- Imao sam tada 31 godinu i smatrao sam da sam star igrač, dao sam si još dvije godine pa što bude. Međutim, u Constanti je tada bio Dalibor Čutura i kada sam vidio njega kako trenira s 43 godine, to se odrazilo na mene. Pomladio sam se, kao da sam bio na novom početku. On je debitirao za Srbiju s 37 godina i baš smo se sada čuli, pa me počeo zezati da sam prerano pozvan, ha, ha.

Na terenu djelujete šmekerski? Onako, malo ispod bloka, malo iznad, pa koji vrtuljak... Nije protivnicima lagano baš.

- Kad sam bio mlađi, bio sam brzopletiji, pokušavao kopirati Balića kojeg su svi htjeli nakon što je eksplodirao u Portugalu. Sada sam se smirio, glava je brža od tijela, pa možda to šmekerstvo dolazi do izražaja. Uzeo sam od svakog ponešto, igrao uz Nenadića i Eklemovića u Wisli, Steffansona u Kataru, Megannema u Tunisu - nabrajao je zagrebački majstor prije nego je podvukao crtu pod 2020. godinu.

- Bila je prava katastrofa za svijet, ali meni prava prekretnica u sportskom i privatnom životu. Nedavno sam se oženio, sada postao reprezentativac. Tijelo me služi, pun sam samopouzdanja, baruta ima.

Ne samo za jedan turnir...