Ako na tren zatvorim oči, prva slika koja mi se pojavi je: Cristiano koji plače. Nazvao bi mamu pa nakon razgovora plakao. Nije podnosio odvojenost od obitelji i Madeire, sjeća se Luis Lourenço
'Cristiano je plakao za domom, a jeo je ostatke u McDonaldsu'
Portugal na Stadionu 'Jose Alvalade' dočekuje Luksemburg u rutinskoj kvalifikacijskoj utakmici za Euro 2020. 'Alvalade' je stadion lisabonskog Sportinga, kluba u kojem je počela jedna od najvećih karijera u povijesti nogometa. Karijera Cristiana Ronalda.
Pokretanje videa...
Njegov se prijatelj iz suigrač iz doba Cristianovih nogometnih početaka, Luis Lourenço prisjetio 12-godišnjeg C.Ronalda.
- Ako na tren zatvorim oči prvo sjećanje na te dane, prva slika koja mi se pojavi je: Cristiano koji plače. Imao sam 14 godina, on dvije manje. Taman je došao u Lisabon, sa Madeire. Bili smo cimeri. Djeca. Nazvao bi mamu pa nakon razgovora plakao. Imao je strahovitu nostalgiju za svojim otokom, za svojim domom. Nije podnosio odvojenost od obitelji i mjesta na kojem je odrastao. Ali... Pamtim i njegovu nevjerojatnu nakon debija za Sporting - priča Luis Lourenço.
- Već je tada bio strahovito odgovoran što se obveza tiče. Potajno je išao u teretanu i stalno nagovarao domara da ju ne zaključava nego pušta otvoreno da bi se mogao uvući pa sam, dodatno trenirati.
Luis Lourenço se sjeća kako su ta vremena, pretkraj '90-ih, bila teška za danas jednog od najimućnijih sportaša svijeta.
- Nisam bio među onima koji su išli u McDonalds moliti djelatnice da im daju nepojedene hamburgere, ali istina. Cristiano je to činio. I nije bio jedini, išli su u grupama! Takvo je mnogima bilo djetinjstvo, siromašno - sjetio se Luis Lourenço.
I sam se Cristiano Ronaldo nedavno u jednom TV intervjuu osvrnuo na to doba te pozvao gospođe koje su tada radile u McDonald'su i pomogle mu kad je bio gladan da mu se jave, da im se oduži.