Dalićeva ispovijest: U Hrvatsku sam ušao u suzama i u Lukinu dresu. Nisam mogao izdržati...
Imali smo moć, stisnuli smo Francuze, a onda su u teren ušli aktivisti i poremetili nas, rekao je Zlatko Dalić i dodao: 'Imao sam kapu koju mi je u Opatiji darovao policajac za finale Svjetskog prvenstva
Ne mogu opisati taj osjećaj uoči finala. Otpjevali smo himnu iz svega glasa, ruka je bila na srcu, prolazile su emocije...
To su Dalićevi doživljaji finala Svjetskog prvenstva u Rusiji. Prije točno dvije godine Hrvatska je napravila povijesni uspjeh, cijela domovina bila je jedno tijelo, plakali su i stari i mladi. Zlatko Dalić bio je najomiljeniji u državi. I lijepo je prisjetiti se tih trenutaka.
POGLEDAJTE VIDEO: Doček srebrnih "vatrenih"
- Imao sam neke rituale, ali kapa i šal uvijek su bili uz mene, dar ljudi koji su vjerovali u čudo, koji su vjerovali da možemo napraviti čudo i ući u finale. Kapu mi je darovao hrvatski policajac u Opatiji za finale. Pozvao sam da mi se javi čovjek, MUP mu je platio put na finale, a HNS mu je osigurao ulaznicu. Zove se Damir Ribarić. Na prvenstvu se nisam sreo s njim - rekao je Dalić.
Uoči finala atmosfera je bila fenomenalna.
- Igrači su govorili: ‘Naš je trener Zlatko, ne možemo biti drugi, tad bio bi Srebrenko’.
Fotka za finale
Dalić je cijeli turnir zahvaljivao dragom Bogu.
- I uoči finala sam rekao da nam je dragi Bog dao priliku da se revanširamo za 1998. i poraz u polufinalu SP-a.
Hrvatski navijači okupirali su Moskvu, bilo ih je gotovo 20.000. Pjesma, fešta, svi su vjerovali da će Hrvatska biti svjetski prvak. A pred hotelom u kojem su bili igrači - tišina. I koncentracija.
Nakon polufinala nisam mogao sklopiti oči, pjesma je u hotelu odzvanjala sa svih strana, a ja sam bio u sobi, rekao je izbornik
- Na prilazu stadionu dočekalo nas je 12 policajaca na motorima i vodili su nas na finale. Prvi put smo igrali u 18 sati, sve utakmice do tada smo igrali u 21, to me malo brinulo jer smo već navikli na večernje vrijeme, bilo je svježe, nije bila toliko vrućina. Oko nas su blokirali cijeli promet, bili su betonski kamioni postavljeni. Imao sam svoj uobičajen ritual, ali sam se taj put slikao pored klupe na kojoj je pisalo “FIFA World Cup Final 2018.”. Fotka? Ne znam, ne mogu je pronaći.
'Dečki, ajmo sad'
Tribine su bile pune, optimizam kod hrvatskih navijača bio je ogroman. S razlogom jer Hrvatska je odigrala vjerojatno najbolje poluvrijeme na SP-u.
- Francuza nije bilo nigdje. Na poluvremenu sam rekao: ‘Dečki, vratili smo se puno puta, ajmo i sad. Finale je, ajmo, dečki”. Bili smo svi vrlo pozitivni. Pojačali smo tempo, Lloris je čudesno obranio udarac Rebića... A onda su u teren ušli aktivisti Pussy Riot. Prekinuli su nas dok smo imali moć, inicijativu... Ništa nam taj dan nije išlo na ruku, omeli su nas, baš su nas presjekli - rekao je izbornik.
Probao sam ostati miran na klupi. Igrao sam finale azijske Lige prvaka i tamo sam isključen. Zato sam pazio, rekao je Dalić
- Finale je odlučio taj penal. Da nije bilo tog penala, uvjeren sam da bismo bili svjetski prvaci. Sjećam se da je Vida izbio loptu u korner, imao je puno drugih rješenja, ali, eto, nezgodno se odbila i otišla u korner. Linijski sudac pokazao je gol-aut, ali je glavni sudac zaustavio igru. Odmah sam znao da nešto nije u redu. Igrači su ga odmah okružili, ali ja sam ostao miran. U tom trenutku stvarno sam bio razočaran, pogodilo me. Gledao je dugo na VAR, što znači da nije bio siguran. A ako nisi siguran, onda ne smiješ dosuditi penal. Ne smije se na taj način odlučiti svjetski prvak. To me baš jako pogodilo - dodao je Zlatko Dalić.
Mandžo kao ratnik
S njim se složio i legendarni engleski napadač Gary Lineker, koji je javno napao suca Pitanu. Nažalost, u jednom trenutku Francuska je vodila 4-1. Nije to bila naša večer.
- U tom trenutku sam se okrenuo prema klupi i rekao: ‘Samo da nas sad ne ubiju’. Nisam htio na tako završimo Svjetsko prvenstvo, da primimo šest ili sedam golova. Mislim da je u toj utakmici presudilo iskustvo, Francuzi su dvije godine prije toga igrali finale Europskog prvenstva. To sam i rekao njihovu izborniku Didieru Deschampsu. Njemu to nije bio prvi finale, meni jest - prisjetio se hrvatski izbornik.
Izdvojiti nekoga iz te momčadi bilo bi nepravedno. Modrić, Raketa, Mandžo, Brozović, Perišić... Svi su igrali turnir života. Mario Mandžukić je padao od umora, no nije htio van. Borio se kao lav. Uostalom, takav je cijelu karijeru.
Mandžukić se trošio nemoguće, a nisam ga htio vaditi iz igre dok je mogao stajati na nogama, rekao je Zlatko Dalić
- Trošio se nemoguće. Nisam ga htio izvaditi iz igre dok je god mogao stajati na nogama, govorio sam mu: ‘Mandžo, ajde još malo, još malo’. Protiv Nigerije je skrenuo loptu za gol pa izborio penal, protiv Rusije je asistirao Kramariću, Englezima je zabio onaj čudesni gol, zabio je i finalu. Ma svaka mu čast.
Dražen Petrović jednom je rekao: “Plakanje za jednim porazom, ma kako bolan bio, samo će usporiti karijeru. Ako si čist pred sobom, ako znaš da si učinio sve za pobjedu, najbolje je: zaboravi. Zaboravi odmah”. I u pravu je. Koliko god taj poraz u finalu bio bolan, Dalić i igrači bili su čisti pred sobom. I pred cijelom Hrvatskom.
Avion u kockicama
Jer tek je slijedilo ono pravo, fešta kakva nikad u Hrvatskoj nije viđena.
- Nakon utakmice dopustio sam igračima da u prostoriju u kojoj smo večerali uđu i njihove obitelji. Bili smo tužni, a s druge strane, svjesni što smo napravili. Let za Hrvatsku imali smo u deset. Znali smo da nas čeka nešto neopisivo.
Točno, neopisivo. Hrvatska vlada poslala je u Moskvu avion na kojem je pisalo “Bravo, Vatreni”. Bio je to zrakoplov Croatia Airlinesa.
- Kad smo ušli u avion, bili smo baš sretni. Na svakom sjedalu bile su kockice, s razglasa se čulo: ‘Dragi Vatreni, hrvatska kontrola zračne plovidbe pozdravlja vas s ponosom. I još samo jedno - neopisivo’. Kad je objavljeno da smo ušli u hrvatski zračni prostor, pored nas su se pojavili MiG-ovi. Opet se čuo razglas: “Pobjednička Hrvatska vojska pozdravlja Vatrene. Dobro došli u Hrvatsku, zemlju pobjednika”. U tom trenutku igrači, koji su dotad spavali, skočili su sa sjedala, počela je ludnica u avionu, bilo je baš neopisivo. Teško mi je to dočarati, slikali smo se uz prozore, gledali prema dolje što nas očekuje. Razgovarali smo o dočeku, tko će pjevati. Igrači su rekli da žele Mladena Grdovića i ‘Nije u šoldima sve’, Thompsonovu ‘Lijepa li si’ i ‘Moju domovinu’. S tim smo pjesmama u Rusiji slavili svaku pobjedu.
Zlatko Dalić tražio je u avionu od Luke Modrića dres, no nije ga mogao pronaći. Uskočio je Vedran Ćorluka i dao mu svoj dres.
Zaplakao sam u busu
- Htio sam u Hrvatsku ući u Lukinu dresu. I jesam. Kad već nismo prvaci svijeta, htio sam na Trg bana Jelačića doći u dresu najboljeg igrača prvenstva. S Lukinom desetkom na leđima.
I ušao je. Kao pobjednik. Bez obzira na poraz, za nas su bili pobjednici. I uvijek će ostati. Taj finale zauvijek je promijenio naše živote. Taj osjećaj, to rusko ljeto nikad nećemo zaboraviti.
- Kad smo ušli u autobus, nisam izdržao. Preplavile su me emocije i, priznajem, zaplakao sam. Vidio sam sve te ljude, taj doček, tu sreću među ljudima koju smo im priuštili. Taj osjećaj da je cijela domovina bila uz nas. Nisam izdržao i zaplakao sam. Nisam imao riječi zahvalnosti za ono što su nam priredili. Mi smo u Rusiji igrali za sebe, za obitelji, za cijelu Hrvatsku. Igrali smo za branitelje jer, da nije bilo njih, ne bi bilo ni šahovnice. Dečki su s ponosom nosili hrvatski dres, naši navijači su bili najbolji na svijetu.
Da, bili su najbolji na svijetu. Kao i naša momčad. Za nas je bila i ostala najbolja
POGLEDAJTE VIDEO:
