Dan kad je rođena nogometna Hrvatska: 'Pobjegao sam na utakmicu, a onda dobio kaznu'

U maglovitoj zagrebačkoj večeri 17. listopada 1990. na stadionu Maksimir nije se igrala obična nogometna utakmica. Bio je to čin prkosa i slavlje nacionalnog identiteta. Dok je Hrvatska formalno još bila dio Jugoslavije, a nadolazeći rat tek slutnja u zraku, na travnjak je istrčala hrvatska nogometna reprezentacija. Protivnik su bile Sjedinjene Američke Države, a pobjeda od 2-1 bila je puno više od sportskog rezultata: rođenje fenomena koji će svijet kasnije upoznati kao "vatrene".

POGLEDAJTE SAŽETAK:

Operacija izvedena u tajnosti i prkosu

Samo dan ranije, 16. listopada, na središnji zagrebački trg vraćen je spomenik banu Josipu Jelačiću, a nogometni dvoboj postao je kruna slavlja. Inicijativa, potekla iz Hrvatskog nogometnog saveza na čelu s Mladenom Vedrišem, nailazila je na golem otpor Nogometnog saveza Jugoslavije (FSJ) u Beogradu. Prijetili su kaznama i pritiskali, no želja je bila jača.

Ključnu ulogu odigrao je Ante Pavlović, tadašnji glavni tajnik FSJ-a, koji je iskoristio rupu u statutu i, bez znanja vrhuške u Beogradu, odobrio utakmicu, prijavivši je Fifi. Priča kaže da je američki upit tjednima stajao ignoriran, vjerojatno bačen u koš za smeće, prije nego što ga je Pavlović pronašao i ekspresno reagirao. Dolazak Amerikanaca, koji su bili na europskoj turneji, financijski je s 90.000 dolara pomogao hrvatski iseljenik i poduzetnik Jure Klarić. Utakmica pod visokim pokroviteljstvom predsjednika dr. Franje Tuđmana mogla je početi.

Zagreb: Udruga navija?a Uvijek vjerni dodijelila nagradu Vatrena krila | Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Četrnaest "najhrabrijih" i proročanstvo kapetana

Izbornik Dražan Jerković našao se pred nemogućim zadatkom, sastaviti momčad. Mnoge najveće zvijezde, buduća okosnica "vatrenih", bile su spriječene. Zvonimir Boban, Davor Šuker, Robert Jarni, Alen Bokšić i Robert Prosinečki istog su dana u Simferopolu igrali finale Europskog prvenstva za mladu reprezentaciju Jugoslavije. Drugi, poput Igora Štimca, bili su ozlijeđeni, dok nekima klubovi nisu dali dozvolu jer se nije radilo o službenom Fifinu terminu.

No 14 igrača odazvalo se pozivu, pokazavši iznimnu hrabrost i domoljublje. Neki su riskirali karijere. Vlado Kasalo pobjegao je iz svog Nürnberga bez dozvole kluba, zbog čega je po povratku kažnjen s 25.000 njemačkih maraka (današnjih otprilike 12.800 eura).

- Čim sam se vratio, predsjednik mi je dao papir. Prijatelj mi je preveo da sam dobio kaznu zbog bijega u Zagreb - sjećao se Kasalo.

Foto: HNS

Aljoša Asanović, strijelac povijesnog prvog gola, stigao je privatnim zrakoplovom predsjednika svog kluba Metza, uz uvjet da se vrati u Francusku do ponoći. Zbog toga je igru napustio već u 58. minuti. U momčadi su zaigrali i Slovenac Grega Židan te Kosovar Kujtim Shala, tada igrači Dinama, dajući utakmici i širi simbolički značaj.

Tih 14 velikana bili su: Dražen Ladić, Tonči Gabrić, Zoran Vulić, Darko Dražić, Drago Čelić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Grega Židan, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Mladen Mladenović i Marko Mlinarić.

Nakon pobjede, kapetan Cico izrekao je vizionarske riječi koje su se pokazale proročanskima:

- Hrvatska je nogometna sila, a kad nam se priključe mladi, osvajat ćemo medalje na europskim i svjetskim prvenstvima.

Foto: HNS

Maksimirska erupcija i pucnjava koja je šokirala Amerikance

Atmosfera na Maksimiru bila je neponovljiva. Trideset tisuća gledatelja, tisuće hrvatskih zastava, ponos i euforija. Prije utakmice Tomislav Ivčić zapjevao je "Ustani bane", a na poluvremenu je nastupilo Prljavo kazalište. Kroz stadion su defilirali i sinjski alkari, stvarajući prizor koji je nadilazio sport.

Hrvatska je od početka krenula odlučno. U 29. minuti, nakon asistencije Marka Mlinarića, Aljoša Asanović zabija prvi, povijesni gol za modernu hrvatsku reprezentaciju. Tribine su eksplodirale, a slavlje je bilo toliko glasno da su se čuli i rafali ispaljeni u zrak. Šokirani Amerikanci s centra su krenuli tek nakon četiri minute, čekajući da se paljba stiša. Samo što su krenuli, uslijedio je novi šok. U 33. minuti, ponovno na asistenciju Mlinarića, Ivan "Tarzan" Cvjetković zabija za 2-0. Gosti su uspjeli smanjiti u 80. minuti preko Troya Dayaka za konačnih 2-1. Nagradu za najboljeg igrača utakmice, koju mu je uručio legendarni Mladen Delić, dobio je maestralni Marko Mlinarić.

Foto: HNS

Dres za vječnost i nasljeđe koje traje

Ta je utakmica svijetu predstavila i jedan od najprepoznatljivijih hrvatskih brendova, dres s crveno-bijelim kvadratićima. Dizajnirao ga je, kao i ulaznice te plakat s motivom bana Jelačića, akademik Miroslav Šutej. Taj dres postao je simbol identiteta, a igračima koji su ga prvi nosili ostao je neprocjenjiva uspomena. Darko Dražić, koji je nosio broj 3, dao ga je uokviriti, a njegova supruga kasnije je odbila izdašnu novčanu ponudu iseljenika, poručivši:

- Ovaj dres nema cijenu.

Pokojni izbornik Dražan Jerković najbolje je sažeo duh te večeri:

- Nije to bila ničija pojedinačna utakmica, to je bila utakmica Hrvatske. Sve skupa kad se zbroji: to je bila Hrvatska!

Bio je to početak puta koji je, baš kao što je kapetan Kranjčar predvidio, Hrvatsku odveo do svjetske bronce i srebra. Ta listopadska večer na Maksimiru ostaje upisana ne samo u sportske almanahe, već i u temelje moderne hrvatske države, kao dokaz da je nogomet ponekad doista više od igre. To je bila utakmica koja se nikad neće zaboraviti.

Hrvatska - SAD 2-1

Zagreb, stadion Maksimir. Gledatelja: 30.000. Sudac: Sergio Coppetelli (Italija). Strijelci: 1-0 Asanović (29'), 2-0 Cvjetković (33'), 2-1 Dayak (80'). Žuti kartoni: Shala (Hrvatska), Murray, Balboa (SAD)