Deset godina bez Dude: Bio je zaljubljen u Dinamo, a zakucao je 'modrima' gol u dresu Rijeke

Dubravko Pavličić umro je prije deset godina na današnji dan nakon duge i teške bolesti u 45. godini.  Dudo je bio član čileanske generacije 1987., a za hrvatsku reprezentaciju je odigrao 22 utakmice.

- Bio je zaljubljen u Dinamo, ali te 1994. u finalu Kupa nosio je dres Rijeke. U Zagrebu je u prvoj utakmici bilo 2-0 za Dinamo, a u uzvratu sam bio na tribinama Kantride i gledao svog bratića Dubravka u 'suprotnom' dresu. Deset minuta prije početka gledam Dudu na zagrijavanju i pomislim: ‘Samo nemoj ti zabiti’. I počinje utakmica, prvi napad Rijeke, centaršut, lopta leti prema njemu, a ja mislim: ‘Pusti je, Dudo, neka te prođe’. A on je zakuca u mrežu. I Rijeka povede, prisjetio se godinama poslije Saša Pavličić-Bekić, bivši disciplinski sudac HNS-a i Dudin bliski rođak.

Punih 18 godina kasnije, u rano proljeće 2012., četvrtog dana četvrtog mjeseca u godini, prestalo je kucati srce Dubravka Pavličića. Nogometašu koji je bio dio one čuvene čileanske zlatne generacije iz 1987., koji je nosio hrvatski dres na Euru 1996. u Engleskoj, koji je izgradio respektabilnu karijeru igrajući u Španjolskoj, u kojoj je i posljednji put zaklopio oči, bilo je 45 godina kad je otišao. Ostavio je iza sebe ožalošćene, neutješne suprugu i djecu, ali i uspomene na pravog sportaša.

- To finale Kupa 1994. bila mu je vjerojatno najteža utakmica u životu. Znam što mu je značio Dinamo, to je bio klub njegova života. A toga dana bio je u dresu Rijeke. I proslavio je taj gol, bio je pošten prema Rijeci i zato je slavio. Iako znam što mu je značio Dinamo - rekao je Saša Pavličić-Bekić, uz dodatak:

- Kad se razbolio, svaki dan me zvao da pita kako igra Dinamo...

Za 'modre' nije igrao zbog novca, ljubav prema plavoj boji bila je njegov pokretač.

- Imao je 13 godina kad smo bili na utakmici Dinamo - Partizan. Postojala je kraj stadiona mala kladionica. Htio sam uplatiti da će biti 5-1. Nije mi dao. Na kraju je završilo 5-1. Počeo sam gunđati, a Dubravko mi je opalio šamarčinu. I rekao: ‘Budi sretan što je Dinamo pobijedio, to je važno, pusti novac’. Tako je on doživljavao ‘modre’. Često sam se toga prisjećao - kazao je Saša.

Dudo je bio beskompromisan borac, stasiti stoper, jedan od onih za koje se kažu da su išli glavom tamo gdje mnogi ne bi kopačkom. I u njegovu slučaju to nije bila floskula. Naizgleda miran i tih, samozatajan, ali kad je trebalo reagirati, on je reagirao. Kao primjerice, uoči Eura 1996., kad je Ćiro smišljao kako "galvanizirati" momčad. Jedan od koraka bilo je i naređenje dugokosom Pavličiću, prepoznatljivom po frizuri godinama prije toga.

- Sine, ošišaj se pod hitno!

Dudo je kimnuo glavom, otišao kod frizera i nakon pola sata vratio se - ćelav! Potpuno ćelav, bez ijedne dlake na glavi. Kao da je i u tom slučaju želio odbaciti sve kompromise, kao da je želio poručiti Ćiri:

- Treneru, ako je kosa problem, onda nema problema.

Bivši hrvatski reprezentativac karijeru je počeo u velikogoričkom Radniku, a kao junior je 1986. godine došao u Dinamo. Debitirao je na Poljudu protiv Hajduka. “Modri” su pobijedili 4-0.

U Dinamu je ostao do 1990. godine, a onda je potpisao za Rijeku. Nakon četiri godine otišao je u Španjolsku, u kojoj je 2001. godine završio karijeru, a igrao je za Hercules, Salamancu i Racing Ferrol.

- Napravio je veliku karijeru, pa bio je i prvak svijeta s mladom jugoslavenskom reprezentacijom u Čileu. Bio je odličan igrač, dobru je karijeru napravio i u Španjolskoj - izjavio je Slaven Bilić. 

Za hrvatsku reprezentaciju odigrao je 22 utakmice, a igrao je i na Europskom prvenstvu u Engleskoj 1996. godine. Visok, duge kose, čvrsti branič dominirao je u skoku, a često je volio otići i u napad. Dok je igrao za Hercules, 1997. godine, dva je puta zabio za pobjedu protiv Barcelone (2-1 i 3-2), u kojoj su tada igrali Ronaldo, Stoičkov, Figo, Guardiola... Te sezone Barca je ostala bez naslova prvaka.

%3Cscript%20async%20src%3D%22https%3A%2F%2Fplatform.twitter.com%2Fwidgets.js%22%20charset%3D%22utf-8%22%3E%3C%2Fscript%3E

- Snašao se poslije u Španjolskoj, pokrenuo je biznis, imao lijepu obitelj - tužnim je glasom rekao Bilić nakon njegove smrti.

Pavličićevim sportskim putem krenula su i djeca. Tea (20) darovita je tenisačica, a sinovi Tin (24) i Luka (18) talentirani su nogometaši. 

- Tata je često sam mnom igrao nogomet, ali i sve druge sportove. Volio je i padel, to smo i svi mi djeca igrali, ali nogomet je ipak bio broj jedan. Lopta mi je bila u nogama otkad sam prohodao, a tata me učio prve elemente. Kako dodati loptu, kako pucati... Kasnije bismo se zabavljali tako da mi on zada koliko puta moram tehnicirati, ili na nozi ili na glavi, i kaže: ‘Ako uspiješ, vodim te u aquapark!’ I uvijek se držao obećanja - ispričao je Tin nakon smrti oca..

Hercules se prisjetio ikone

U primorskom gradu Alicanteu, na jugu Španjolske, odaje se počast hrvatskom nogometašu Dubravku Pavličiću koji je ispisao jedne od najljepših trenutaka lokalnog kluba Hérculesa pa nakon teške bolesti ondje preminuo prije deset godina.

- Naš kapetan će uoči utakmice odnijeti buket cvijeća navijačima, u sjećanje na njega. Buket će tijekom čitavog susreta ostati kod kornera blizu ulaza s brojem 5 koji nosi njegovo ime - rekao je klupski glasnogovornik Javier Lorens.

Hrvatski branič Pavličić igrao je za Hércules od 1994. do 1997. godine, a 1996. je s Hrvatskom stigao do četvrtfinala Europskog prvenstva. Preminuo je 4. travnja 2012. od raka gušterače. Hércules, koji nosi ime po snagatoru iz rimske mitologije, danas je posrnuli div. Na svoj 100. rođendan natječe se u četvrtoj španjolskoj ligi. Navijači, dok se uspinju na tribinu kroz ulaz s brojem 5, tugaljivo gledaju prema sjajnoj pločici na zidu. Na njoj je fotografija dugokosog mladića koji je zaustavljao Barcelonu s velikim Ronaldom Nazarijom.

.- Bili su to slavni dani, najljepše razdoblje - kaže 58-godišnji Benito Sánchez koji je s Pavličićem igrao u zadnjoj liniji Hérculesa. Te 1994. godine Pavličić je došao iz Rijeke a Sánchez iz obližnjeg Castellóna. Cilj im je bio uvesti drugoligaša Hércules u Primeru.  Tada je ondje igrao i Željko Adžić čija je supruga prevoditeljica pomagala obojici Hrvata u svladavanju španjolskog jezika.

- Dudo je imao veliku energiju. U igri je bio izuzetno pažljiv, dobro je izlazio naprijed s loptom. Volio je velike utakmice. Još uvijek čuvam Dudin dres s tog prvenstva. Nas dvojica smo bili veliki prijatelji pa mi je poklonio taj svoj povijesni dres - prisjeća se Sánchez.

Na stadionu José Rico Pérez, kapaciteta 29.500 mjesta, došla je Barcelona B u lipnju 1995. U tom zadnjem prvenstvenom kolu Pavličić je zabio pogodak u pobjedi od 2-0. Hércules tada nije izborio viši rang ali se Pavličić učvrstio u reprezentaciji Hrvatske koja je tih ratnih dana skrenula pozornost svijeta na sebe.

- Mi smo s posebnim motivom igrali za Hrvatsku. Htjeli smo svijetu pokazati tko smo i što smo. Naježili smo zbog atmosfere koja nas je dočekala na stadionu. Navijači su dva sata uoči početka bili ondje - kaže Nikola Jerkan koji je s Pavličićem i Igorom Štimcem činio obrambeni trojac na ispunjenom Poljudu u utakmici s doprvakom svijeta Italijom

Hrvatska i Italija odigrali su 1-1 a Pavličić je sudjelovao svih 90 minuta.

- Dubravko je bio jako zahvalan igrač, bio je polivalentan pa je igrao više pozicija u obrani. Uvijek discipliniran i usredotočen na posao. No, prije svega sjajan dečko - ističe Jerkan koji se kasnije kao igrač Ovieda susretao s njime u Španjolskoj.

Hrvatska je, ostavivši u kvalifikacijama Italiju iza sebe, otputovala u ljeto 1996. u Englesku na Europsko prvenstvo. U svom prvom velikom natjecanju kao samostalna država ispala je u kontroverznoj četvrtfinalnoj utakmici s Njemačkom. Pavličić, koji je 1987. bio svjetski prvak s mladom reprezentacijom Jugoslavije, upisao je 24 nastupa za Hrvatsku. Nakon tog Europskog prvenstva konačno je s Hérculesom zaigrao u Primeri. Na Camp Nou je čuvao najveću Barcinu zvijezdu Ronalda, a onda svojim pogotkom za 2-1 započeo preokret kojim je ekipa iz Alicantea slavila 2-3.

Godine 1997. otišao je iz Hérculesa, nakon 48 utakmica i 7 zabijenih golova, u Salamancu. Te godine mu se rodio sin Tim, najstariji od troje djece. S njima i suprugom Višnjom ostao je živjeti u Alicanteu nakon završetka igračke karijere. Otvorili su praonicu automobila.

- Nakon prestanka igranja bio je u dobroj fizičkoj formi, igrao je padel i druge sportove. Zato je vijest o njegovoj bolesti i preminuću bila ogroman šok za sve - govori Sanchez.

Sánchez, kao jedan od njegovih najboljih prijatelja, znao je za bolest te ga je posjećivao u bolnici u obližnjem gradu Elcheu.

- Nije htio da ljudi znaju da je bolestan.

Nekadašnji igrački div Hérculesa preminuo je 4. travnja 2012. od raka gušterače s 44 godine.

- Nedostaje mi. Ponekad gledam njegove utakmice. Ja sam imao sreće pa sam mogao malo više uživati u njegovom društvu od mojih mlađih brata i sestre - kaže Dudin sin Tim.

Tim je prošao omladinsku školu Hérculesa pa kao stoper igrao u Gorici dok se nije ozlijedio. Zatim se vratio u Alicante gdje s majkom vodi posao s praonicom. Sestra je pak bila kadetska prvakinja Španjolske u tenisu.

- Često se događa da klijenti kada vide prezime odmah pitaju jesmo li mu u rodu. Drugi nam pak pričaju anegdote s njim.

U nedjelju se opet, baš kao toliko puta u prošlosti, stadionom prolamalo "Dudo, Dudo!".

- Ljudi ovdje jako vole Dudu. Ne samo zbog igračkih nego zbog ljudskih kvaliteta - kaže Sánchez, član udruge veterana Hérculesa. Sánchez je u lipnju 2012. sudjelovao u postavljanju pločice s Pavličićevim imenom. Tom obilježavanju nazočili su brojni igrači, navijači, novinari...