'Do zlata u Litvi doveslali smo u posuđenom čamcu Sinkovića'

Kada su počeli trenirati veslanje blizanci Patrik i Anton Lončarić iz Osijeka imali su samo deset godina. Čamac im je bio velik, a vesla preteška. Ali imali su jaku volju. Prvo što su morali savladati bili su snažni zaveslaji na brzoj rijeci Dravi i - brojni žuljevi kojih su svakoga dana imali sve više.

Ništa ih nije pokolebalo da naredne godine svakoga dana marljivo treniraju veslajući na svojoj Dravi u Osijeku i kad je kiša, i kad je hladno, i kada upekne sunce.

- Nikada ih nisam morao tjerali na treninge. Imali su neobično jaku volju za klince svoje dobi. Od početka je bilo jasno da će daleko dogurati - kaže danas tata Davor Lončarić.

A i dogurali su daleko. Prije nekoliko dana na svjetskom prvenstvu u veslanju za juniore u Litvi osječki su blizanci osvojili zlato i tako nemalo šokirali veslačku javnost.

Na europskom prvenstvu završili su sedmi, čitavu trku na svjetskom u Litvi bili su iza ili uz bok europskih prvaka, a onda su u samom finišu, 500 metara prije kraja, izvukli iz sebe zadnje atome snage i kao gliser protutnjali pored konkurencije. U cilj su ušli sa čamcem i pol dužine prednosti ili 3 sekunde, što je u veslačkom svijetu fascinantna razlika u finišu. 

- Nismo još ničega svjesni. Najbolji dojmovi tek će doći. Jako sam sretan. Prolazak kroz cilj, kada smo shvatili da smo prvaci, najbolji je osjećaj u životu. Stajanje na tronu, dodjela medalja, sviranje himne, sve to toliko ispuni srce da se ne može riječima opisati - kaže Patrik dodajući kako su braća cijelu trku pomno isplanirali. Plan je bio držati se uz konkurenciju, toliko dugo da oni pomisle da Lončarići ne mogu bolje, a onda na kraju uletjeti kao torpedo.

- Čim smo ih prošli, krila su nam se raširila i sve je bilo puno lakše. Kad smo prošli kroz cilj činilo nam se da možemo od početka krenuti trku koliko smo adrenalina i snage imali - kaže brat dodajući kako je veslanje sport u kojemu morate znati koristit svoju snagu, raspodijeliti je, a na kraju izvući sve iz sebe za finiš.

Treniranje na hirovitoj Dravi u Litvi im je donijelo prednost.

- Drava je rijeka sa puno virova, čamac na njoj pleše. Išli smo na pripreme na Peruču dva tjedna, tamo je voda mirna, ali se vjetar stalno mijenja, kao što je bilo i na stazi. Vjetar je pravio valove a sa time se treba znati nositi. Ispostavilo se da smo bili dobro pripremljeni za sve uvijete u Litvi - zaključuje Patrik koji je presretan zbog zlata koje su osvojili baš na svoj 17-ti rođendan!  Nada se da će iduće godine, za 18-ti, osvojiti europsko zlato jer to im nedostaje u kolekciji.

Slično razmišlja i par sekundi mlađi brat Anton.

- Sreća je tako nešto postići sa 17 godina. Dirnulo me je sviranje himne i dizanje zastave. Nismo očekivali osvojiti zlato jer smo nakon sedmog mjesta u Europi psihički malo pali. Radili smo na tome gotovo više nego na fizičkoj spremi i, eto, isplatilo se. Inače, na svjetskom prvenstvu najteža nam je bila upravo finalna utrka, pogotovo što smo prvi puta imali pogrešan start pa smo svi bili pod dodatnim stresom - kaže Anton koji je po prirodi malo mirniji i staloženiji brat, dok je Patrik eksplozivniji i uvijek malo svađalački raspoložen. Ipak, iako različiti, blizanci se u čamcu odlično nadopunjuju. U čamcu su, kao i u životu, jedan drugome najveća podrška.

- Nas dvojica sve što radimo, radimo uvijek zajedno. Tata nas je kao klince tjerao da se bavimo nekim sportom. Pokušali smo ove bazične, nogomet i košarku, ali to nam nije baš išlo. Kako živimo uz Dravu, stan nam gleda na vodu, često smo imali priliku gledati veslače kako treniraju. Reki smo tati da bismo i to probali, da bismo to trenirali, ali bili smo premali da bismo krenuli veslati. Kada smo napunili 10, upisali smo se u klub i polako krenuli. Išlo nam je sve bolje i bolje pa smo nastavili. Ustrajali smo iako smo shvatili da je to i fizički i psihički zahtjevan sport. Mnogi su odustali pod tim pritiskom. Prestali trenirati. Kroz vrijeme smo shvatili da što su nam treninzi teži, to ćemo bolje prolaziti na trkama - kaže Anton koji, kao i brat, trenutno pohađa gimnaziju. Nakon srednje planiraju fakultet, ali ne znaju još koji.

Simpatični, dosljedni i očigledno uspješni blizanci su preko noći pobrali pažnju javnosti posebno i stoga što su svjetsko prvenstvo odveslali u posuđenom čamcu braće Sinković.

- Čamac koji mi imamo u klubu je star, iz 2011. godine je. Oštećen je dosta i ima dosta mana. Nismo mogli sa njim na svjetsko. Došli smo na ideju da posudimo čamac od Sinkovića jer je njihov noviji. Oni nisu imali ništa protiv jer oni imaju svoj glavni čamac, koji su dobili, a ovaj im je bio rezervni. Na kraju nam je on donio sreću - skroman je Anton. 

Braća Lončarić od samog početka treniraju u veslačkom klubu Iktus koji već godinama stvara veslačke talente, ali njegovo financiranje nikoga ne brine niti ikoga zanima.

Svjetski prvaci tako već godinama treniraju u iznimno skromnim uvijetima, čamce nose iz prostorija kluba koji je gotovo pa ruševina. Ako i misle ići na nekakva natjecanja ili nabaviti malo bolju opremu, veslači se moraju sami snaći za sponzorstva.

Novi čamac koji košta 12 tisuća eura braći Lončarić je nedostižan. Da li će se nakon najnovijeg veslačkog uspjeha Osječana na svjetskim i europskim prvenstvima netko zapitati što je sa tim klubom Iktus, ostaje da se vidi.