Eduardo: Bila mi je čast igrati za Hrvatsku, ali toj je priči kraj

Eduardo da Silva u jednom je intervjuu prošlog tjedna nakon utakmice Reala i Šahtara navodno rekao kako povratak u reprezentaciju "ne ovisi o njemu". No priče oko novih nastupa u hrvatskom dresu napadač ukrajinskog kluba ipak je opovrgnuo rekavši kako je to za njega završena priča te da je vrijeme za mlađe igrače.

- Iskreno, nisam očekivao da će na taj način biti prihvaćena ta moja izjava koju sam praktički dao u prolazu. Sad vidim da je sve postalo previše ozbiljno. Naravno da mi godi što me stručnjaci i mediji i dalje cijene, ali ne namjeravam se vraćati, ta je životna stranica za mene zatvorena. Uživam opet u Šahtaru, obitelj je sa mnom i doista mi ništa ne nedostaje - rekao je Eduardo za Večernji te poručio kako mu je bila čast igrati za Hrvatsku te da je jedini igrač kojem HNS još nije isplatio premije od 2011., kao i za posljednja dva ciklusa kvalifikacija za EP 2012. te SP 2014.

Hrvatski Brazilac tijekom prijelaznog roka prihvatio je ponudu Šahtara i došao nakon nešto više od pola godine u Flamengu. Jučer je dao i opširan intervju za službene stranice "rudara", a mi prenosimo najzanimljivije dijelove...

O prvom odlasku iz Šahtara...

- Iskreno, nisam se stigao ni oprostiti sa suigračima. Nakon zadnje utakmice u Čerkasiju svi su otišli prema Kijevu pa od tamo dalje prema svojoj domovini. Pod tušem sam osjećao neku prazninu. Bio sam uzrujan jer se nisam mogao oprostiti. Ne samo od igrača, nego i od zaposlenika kluba.

O razlozima odlaska...

- Razmišljao sam o drugim stvarima. Priključio sam se reprezentaciji u pripremama za Svjetsko prvenstvo. Klub je htio produljiti ugovor, ali odlučio sam da bi za mene bilo bolje otići. Situacija u Donjecku bila je, kako bih rekao, delikatna. Neki su mediji prenosili kako je moguće da nogometa u cijeloj oblasti više neće biti. Nisam mogao razumjeti što se zapravo zbiva. Nakon SP-a ostao sam u Brazilu, proveo praznike s obitelji i rođacima. Rekli su mi: "Igrao si 15 godina u Europi, praktički te nismo ni vidjeli, uvijek si bio tako daleko. Bilo bi ljepše kada bi ostao u Riju igrati i bio bliže nama, upoznao brazilski nogomet. Onda sam primio ponudu Flamenga.

O povratku u Šahtar...

- Bio je to ugovor na 18 mjeseci, do prosinca 2015. U Brazilu sam iskusio stvarno lijepe trenutke. To je ipak moja domovina, imao sam obitelj uza se. Ali onda je stigao poziv Šahtara, pitali su me bih li se želio vratiti? Odgovorio sam da bih, ali da imam još šest mjeseci ugovora i da je teško reći hoće li me pustiti. Ukratko, osobno sam otišao do odgovornih u klubu i objasnio im situaciju na ljudski način. Rekao sam im da sam dobio ponudu Šahtara i da bih se volio vratiti. Na sreću, sve se riješilo, pustili su me i tu sam.

O osjećaju Europljaninom...

- Deset sam godina u braku s Hrvaticom (Andrea, op.a.), a sve skupa smo u vezi 14 godina. Kći mi se rodila u Hrvatskoj. Sin je, mogao bih reći, Ukrajinac jer se rodio u Donjecku. Naravno, kad sam bio u Brazilu, moje ponašanje bilo je podosta drugačije od tipičnog brazilskog. Osjećao sam se kao stranac. Kada bismo govorili o nogometu, znao sam sve, ali na ulici, u javnom prijevozu osjećao sam se strano.

O oproštaju od reprezentacije...

- Igrao sam za Hrvatsku deset godina. U nekom trenutku prošlo mi je kroz glavu da mi je već 31 godina. Napadači se brzo istroše i ozlijede, što bi moglo biti loše za moje zdravlje u budućnosti. Zbog toga sam odlučio da je dosta. Dobio sam puno iskustva u reprezentaciji i mogao sam se puno posvetiti obitelji. Osim toga, sad se promijenio sustav kvalifikacija za EP. Prije je bilo 16 momčadi u završnici, sad 24. Hratskoj se biti lakše doći tamo. Ima puno dobrih igrača pa se gubitak Eduarda neće jako osjetiti. Zbog toga sam otišao čiste savjesti.

O dobivanju državljanstva...

- Nije to bilo samo zbog reprezentacije. U to vrijeme hodao sam s budućom ženom četiri godine. Počeli smo planirati budućnost i mogao sam dobiti državljanstvo koje bi mi olakšalo proces vjenčanja, kao i putovanje u europske države gdje sam želio provesti većinu svog života. Naravno, kad sam dobio hrvatsku putovnicu, nogometni menadžeri počeli su me gledati drugačijim očima, uzeli su u obzir da mogu nastupati za reprezentaciju njihove države.

O ozljedi...

- Ništa ne možemo predvidjeti. Da budem iskren, svaki igrač koji izlazi na teren rijetko kad misli o mogućnosti da će ga netko ozlijediti. Misli li tako, neće dati sve od sebe. Naravno da je loše kad se igrač ozlijedi, ali to je pitanje samo jedne sekunde. Treba pokušati zaobići takve situacije.

- Ne mogu pogledati video svoje ozljede, baš kao i druge strašne snimke. Baš prije intervjua na mobitelu sam vidio kako su upucali novinare u SAD-u tijekom prijenosa uživo. Kamera je čak ulovila putanju metka. Ali nisam to pogledao.

O razlikama između navijača u Hrvatskoj, Engleskoj, Brazilu i Ukrajini...

- U Brazilu postoje dvije vrste navijača: oni koje vole klub zauvijek i oni koji ga vole povremeno. Kada momčad povijedi, igrači su najbolji, a kad izgubi, igrače se ne mora ni tretirati kao ljude. Engleske navijače moglo bi se usporediti s ukrajinskim. Pobijedite li, naravno da su sretni. Ali čak i ako izgubite, nikad vam neće okrenuti leđa. Sljedeći dan kad dođete u grad, doći će do vas i reći vam: "U redu je, dali ste sve od sebe. Nije uspjelo ovaj put, ali sutra će sve biti u redu i pobijedit ćemo". U Hrvatskoj su navijači zanimljivi. Igrao sam za najbolji klub u državi (Dinamo, op.a.) i reprezentaciju. Daju vam priliku da napravite samo jednu pogrešku. Možete pobijediti u devet od deset utakmica i izgubiti jednom, onda to nije strašno. Ali ako izgubite dvaput, za dio hrvatskih navijača sve će postati puno gore.