Eduardo spavao u prašini i vikendom ručao samo jaja

Jedan običan trening petkom oko 16 sati. Jedan neobičan klinac uzeo je loptu na centru, nanizao nekoliko suparničkih igrača, prešao golmana i zabio. - Koji je ovaj, Brazilac neki - pitao je jedan od roditelja uz ogradu. Jutro nakon toga gola probudio se u prašnjavoj sobici maksimirskoga stadiona, na podu, bez posteljine. Želio je ručati, ali vikendom ne radi klupski restoran. Snalazio se kako je znao, obično je subotom i nedjeljom ručao jaja. Stigla je prva ozljeda, pa druga, svi su već dignuli ruke od njega. - Zdravko Mamić, koji tada nije bio ništa u Dinamu, vidio je u njemu nešto, to svi moraju priznati. U Zdravku od tada vidi oca, on mu je mnogo pomogao - priča menadžer Damir Jozić, koji je tada radio u Mamićevoj agenciji i brinuo se o Eduardu. - Odveli smo ga u stan, kupili mu posteljinu, bio je sretan kao malo dijete kad smo mu darovali radio. Hranio se u restoranu, počeo jesti triput na dan. Najsretniji je bio kad je mogao na internet, to je bila njegova veza s Brazilom. Igrao je za Dinamove juniore, Ćiro ga je 2002. pozvao na pripreme prve momčadi. I došla je nova ozljeda, Dudu je počeo plakati. Znao je da mu je ovo zadnja šansa pa nije želio nikome reći da ga boli, strašno boli. - Gdje ste ovoga našli, takvih imamo na bacanje. Sutra ide doma - kazao je tada Ćiro vidjevši kako se Eduardo vuče terenom. - Nemojte, šefe, vjerujte, on je pravi igrač! Samo, ozlijedio se, a nije htio reći - uskočio je pomoćni trener Đuro Bago. Ćiro je dvojio, ali ipak poslušao savjet. I - onda je krenulo. Ozljede su nestale, odličan je bio na posudbi u Interu, vratio se u Dinamo, “eksplodirao” kod Bilića u mladoj reprezentaciji. Nije bio na SP-u, ali kod Bilića je sada glavni igrač. Arsene Wenger to je prepoznao, na Eduardu je da dokaže da nije pogriješio.