"Hrvati su ludi, stresnije je nego da sam trener Madrida"

Web-stranica Međunarodne nogometne federacije (FIFA) donosi intervju s hrvatskim izbornikom Slavenom Bilićem koji govori o bronci na SP-u 1998., porazu od Turske na Euru 2008., odnosu s medijima. Novinar u uvodu ističe kako se Bilić razlikuje od većine današnjih trenera po tome što ne skriva svoje emocije. 'Strastven' je riječ koja pristaje hrvatskom izborniku.

- Bio sam pun vatre i strasti kao dijete, kao igrač i sada sam kao trener. Ne možete cijeli svoj život posvetiti sportu ako niste ludi za njim. Ponekad mislim da sam neobičan, ali onda pogledam druge koji rade iste stvari kao i ja i pomislim: ili sam ja normalan, ili su svi oni također ludi - kaže uz smijeh Bilić.

Zamolio je novinar Bilića da se prisjeti poraza od Turske u četvrtfinalu Eura 2008. kada je Hrvatska povela u zadnjoj minuti produžetka, a potom primila gol u posljednjim sekundama i naknadno ispala nakon penala.

- Ah, ta utakmica! Najprije sam bio ljut na suce jer mi nisu dozvolili da napravim zamjenu. Nakon toga sam razgovarao s igračima i pokušao ih uvjeriti da još uvijek imamo jednake šanse za pobjedu na penale kao i Turci. Ali, oni su bili toliko utučeni i duboko šokirani da ih jednostavno nisam uspio mentalno podići. Iskreno, ne znam bi li ikome to uspjelo, svi smo bili tako uništeni.

Dobro ste startali u kvalifikacijama za Euro 2012...

- Sretni smo trenutnom situacijom, imamo dobre šanse za plasman na EP. Ako usporedite našu sadašnju skupinu s onima u prethodnim kvalifikacijama za Euro i SP, na papiru se čini lakšom. Ali, bilo bi glupo da se zanesemo jer se tu ne radi samo o nama, Grčkoj i Izraelu. Tu su i Latvija i Gruzija koje će se boriti, tako da nas čeka težak rad.

Reprezentacije s Balkana su na posljednjim utakmicama pale u ključnim trenucima. Što je razlog takvoga trenda?

- Ljudi tvrde da je to stvar psihe, ali nisam siguran. Na primjer, govorilo se da mi nismo bili mentalno jaki u utakmici protiv Turske, ali zapravo je njih pomilovala sreća u zadnjoj minuti.

Biste li se složili da je zadnja istinski prava hrvatska reprezentacija bila ona čiji ste i vi bili član, u Francuskoj 1998.? Što vas je činilo posebnima?

- Imali smo pravi karakter. Ali, kad smo već pričali o sreći, imali smo bolju momčad na Euru 1996., a ispali smo od Nijemaca u četvrtfinalu (2-1). I igrali smo u toj utakmici bolje nego 1998. kad smo ih pobijedili 3-0 u četvrtfinalu. Oni su bili bolji u prvom poluvremenu, ali nisu mogli zabiti. A ono što nas je činilo posebnima je bila naša osobnost. Nismo igrali u najvećim svjetskim klubovima, ali smo imali važne uloge, nosili smo odgovornost u svojim momčadima. Svi smo bili karakterni, bili smo prijatelji i vođe na terenu i izvan njega.

Čitate li vi novine?

- Naravno da ih čitam, ali ne svakodnevno. Nisam opsjednut njima, niti je to prva stvar koju napravim ujutro. Radije provodim vrijeme s prijateljima ili djecom. Ne bojim se medija, štoviše cijenim konstruktivnu kritiku. Hrvatska je mala zemlja i znam tko je iza svakog komentara koji pročitam. Ne dira me to, a moja tajna je nešto što nazivam svojim “krugovima”. Ja sam šef, a oko mene je krug koji čine moji pomoćnici Robert Prosinečki i Aljoša Asanović i moj PR agent. Zatim je tu sljedeći krug koji čine moj brat i skupina dubokih mislilaca, pa sljedeći koji čine treneri, pa moja obitelj. Ako su krugovi jaki, nitko ih ne može slomiti.

Ipak, mora biti teško u zemlji u kojoj su navijači i novinari tako strastveni prema reprezentaciji.

- Ludi su! Razina stresa je ogromna, katkad mi se čini da bi bila manja da radim u Real Madridu. Ali, tako je to jer vodim svoju zemlju, a kakva je to zemlja! No, ne mogu se žaliti, svi to prolaze.