Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
10 komentara

Ide po medalju na ZOI: Počeo sam skijati radi Janičina štapa

Štap koji je Janici ispao na Sljemenu prodan je na aukciji, a dio iznosa doniran je za mono skije. Javio sam se i krenulo je, kaže Dino Sokolović, koji će nastupiti na sljemenskom slalomu za skijaše s invaliditetom

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Dino Sokolović (29) vrhunski je skijaš u kategoriji osoba s invaliditetom. No osim što se natječe na snijegu i vozi na skiji, gotovo da previše drugih dodirnih točaka s vrhunskim zdravim skijašima i nema. Dok oni za pobjede dobivaju i 50.000 eura, Dino ne dobije  - ništa.

- Pa, nije baš tako. Na cilju vas uvijek dočeka topli stisak ruke - nasmijao se Dino.

Zagreb će u ponedjeljak i utorak prvi put organizirati slalomske utrke Svjetskog kupa za skijaše s invaliditetom (14 i 17.15 sati). Konačno je i Dino dobio svoju domaću utrku, i on će se spustiti niz Crveni spust, a da nije to samo zbog treninga.

- Velika je to stvar za Zagreb, Paraolimpijski odbor i hrvatsko skijanje. Važno je da država pokazuje da brine o sportašima s invaliditetom. Staza? Slalom će biti iznimno težak i zahtjevan, no to i volim - rekao je Sokolović, koji se u slučaju pobjede ne treba nadati nekom velikom čeku.

Poput onog od 289.000 kuna koliko je dobio Marcel Hirscher za slalomsko slavlje na Sljemenu.

- Nije to do Zagreba, nigdje ne dobivamo novac za pobjede ili prva tri mjesta - kaže Dino.

Dino Sokolović i Damir Mizdrak | Autor: Nina Djurdjevic/PIXSELL Foto: Nina Djurdjevic/PIXSELL

Prije tri godine bio je drugi u ukupnom poretku Svjetskog kupa, no ni tada nije dobio ništa.

- To vam je sport osoba s invaliditetom, nema novca i nema nagrada. Ali ako ste zaista dobri stisnut ćete puno ruku - opet se nasmijao Sokolović.

I to je velika nepravda, jer skijanje osoba s invaliditetom također je vrlo opasno i zahtjevno. I oni voze po teškim stazama, skaču, ozljeđuju se i jure više od 100 km/h. I treniraju gotovo svaki dan.

- Na ZOI u Sočiju izmjereno je da su spustaši vozili i 120 km/h. Ja sam se natjecao u superveleslalomu te sam išao 100 km/h - kaže.

Bio mu je to jedan od prvih Super G-ja u karijeri.

- Bilo me je strah, priznajem. Na početku sam bio puno oprezniji, išao sam lakše, kontrolirano, bez velikog rizika. Velike su to brzine, ali sad sam već iskusniji pa straha nemam. Inače vozim sve discipline osim spusta, htio sam ga probati ove godine u St. Moritzu, no napadalo je puno snijega pa je natjecanje bilo otkazano. Spust je puno opasniji, veće je brzina, manje je zavoja, duža je staza - istaknuo je Sokolović.

Prije nego je postao rutiner u superveleslalomu bilo je padova.

- Skijaši s invaliditetom najčešće se ozlijeđuju na treninzima. Tijekom utrke su staze ipak jako dobro pripremljene, tu je i zaštitna mreža u slučaju izlijetanja... Na treninzima puno toga nema, a problem je i što često ne treniramo na stazama na kojima ćemo voziti. Tako je bilo i na ZOI u Sočiju. Išli smo samo u ogled te je i zato bilo puno padova i lomova na utrci superveleslaloma. Najčešće su ozljede ramena, ključne kosti... - kaže.

Foto: Slavko Midzor/PIXSELL

I Dino je jednom teško stradao na treningu. U prosincu 2016. teško je ozlijedio leđa zbog čega je propustio cijelu prošlu sezonu.

- To mi je bila jedina ozljeda u karijeri. Dogodilo se na treningu, baš sam se razbio. Diglo me u zrak i tresnuo sam na leđa. Dobro sam i prošao.

I kod skijaša s invaliditetom ima skokova.

- Da, ali ne rade se umjetni skokovi. Stvar je u tome da dođete na prelomnicu velikom brzinom i onda je skok neminovan. No organizatori se trude nekako izravnati stazu da ne bude previše skokova.

Oprema? Pa, prilično je skupa. Pogotovo kad se uzme u obzir da se za pobjede na dobivaju nikakve novčane nagrade.

- Monoskija košta između 2000 eura i sedam-osam tisuća eura. Moja vrijedi pet-šest tisuća eura i masa joj je 18 kilograma. Problem je što kad kupujete monoskiju trebate uzeti i rezervne dijelove za sve jer može vam se dogoditi da vam nešto pukne. Evo, nedavno je jedan skijaš kupio monoskiju s rezervnim dijelovima i sveukupno je platio 13.000 eura.

Sjedalica se radi po mjeri skijaša.

- Bez toga nema skijanja, mora sve sjesti na svoje mjesto. I kad jednom sve narihtate onda više nema mijenjanja. Čim se nešto i za milimetar pomakne, sve se mijenja. Više ne možete skijati kao prije. Evo, meni je amortizer bio načet i moje skijanje nije bilo dobro. Čim su mi ga popravili osvojio sam prvo i treće mjesto - istaknuo je Dino.

I skijaši s invaliditetom imaju štapove za stabilnost. Samo, na kraju njihovih štapova nalaze se skijice.

Sljeme | Autor: Sanjin Strukic/PIXSELL Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

- Stabilnost je ključna. Sjećam se dobro svojeg prvog treninga, pao sam valjda više od 100 puta. Prvog dana nisam mogao spojiti dva zavoja u kontinuitetu. Nisam ipak odustao i drugog dana sam konačno proskijao. U zavoje se ulazi tako da se nagnete tijelom ovisno u koju stranu želite ići. Kad sam bio klinac znali smo ići na skijanje, no kad sam se prvi put spustio s monoskijom, rekao sam da to nije uopće isti sport. 

Dino je 2003. u prometnoj nesreći izgubio majku i dva brata, dok su njemu amputirane noge. Trenirao je plivanje, no 2007. se prebacio na skijanje i to zahvaljujući - Janici Kostelić.

- Monoski klub Zagreb je od donacije onog Janičinog štapa, koji joj je ispao na utrci na Sljemenu, uspio skupiti novac za dvije monoskije i pet dana treninga u Austriji. Ja sam se javio na njihov poziv te sam otišao u Austriju i tako je sve počelo.

Skijaška natjecanja su za osobe s invaliditetom podijeljene u tri kategorije, za stajaće osobe, slijepe i slabovidne te sjedeće.

- I unutar moje sjedeće kategorije ima još pet podkategorija na invaliditet. Ne možemo svi biti u istom košu jer imamo drugačije ozljede. To se ogleda u različitom odbitku vremena. Recimo, moje realno vrijeme množi se sa 0,8, drugima sa 0,78, 0,76, a onima s najvećim invaliditetom s 0,70.

Kaže Dino da i oni imaju svojeg Antu Kostelića.

- Ima jedan Rus koji voli zatvoriti stazu, postaviti je malo kompliciranije. Čovjek jednostavno uživa kad dobije mogućnost postavljanja staze. Mnogima je zbog težine njihova invaliditeta teško na takvoj stazi doći do cilja.

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Cilj mu je u Pyeongchangu u veljači osvojiti olimpijsku medalju. U Sočiju je 2014. bio jako blizu.

- Nakon prve slalomske vožnje sam bio vodeći, no izletio sam u drugoj. Šteta, zapravo mi samo nedostaje ta medalja s najvećeg natjecanja.

Dino je inače i košarkaški reprezentativac u kolicima, u studenom je osnovao i rukometnu momčad, a od zimskih sportova okušao se i u hokeju na ledu na čije treninge zna još koji puta otići. Međutim, trenutačno je usredotočen samo na skijanje i pripreme za ZOI.

- Hokej je meni odličan i zbog skijanja. Pogotovo što se tiče ravnoteže. A odličan mi je i za trbušne mišiće, koji rade kao i u skijanju.

Hokej je jako težak, iznimno si nestabilan i čim malo odvojiš štapove od leda padaš - rekao je Dino, koji je na prvi trening hokeja došao s još dvojicom poznanika.

- Prvo treba naučiti klizati, a za to vam treba puno vremena. Šest mjeseci treba vam da naučite voditi pak, a da ne pričam o pucanju na gol.

Dino kaže da je hokej iznimno fizički zahtjevan za treniranje.

- U skijanju ubrzavate jer idete niz brdo, u hokeju se morate odgurivati s dva štapa i to je jako naporno. Kad sam ga trenirao ozbiljnije otpadale su mi ruke, imao sam upale mišića...

Oprema za hokej također nije baš jeftina.

- Sanjke koštaju oko 10.000 kuna. Sjedalicu također treba napraviti po mjeri, a važno je imati i zaštitu za tijelo jer tu ima čestih sudara, a bome i jako boli ako vas pak pogodi u nezaštićeno mjesto.

Foto: 24sata.hr

Naši partneri pišu
Message