Ivan Gudelj: I danas se naježim na bilo kakav spomen Dnjipra

Još od ždrijeba osjećam napetost , navalu adrenalina , a jučer, uspinjući se na drugi kat Poljuda po ulaznice, vratile su mi se slike utakmice odigrane protiv istog protivnika prije gotovo 30 godina. Bila je to moja zadnja velika europska utakmica na Poljudu, odigrana u prosincu 1985. godine. Na proljeće smo još na penale ispali od Waregema , a početkom sljedeće sezone sam zbog hepatitisa zaključio karijeru .

Biti dio povijesti Hajduka za mene je poseban osjećaj, naježio bih se oblačeći dres , a priprema za utakmicu bila je kao priprema za rat. Od mirnog i tihog momka, oblačeći dres pretvorio bih se u ratnika , izvukao bih iz sebe ono što se krilo negdje vjerojatno u genima . Toliko bih se uživio u ono što me čeka, da nisam osjećao ništa, a kad bih osjetio huk s tribina , to bi mi dalo dodatnu snagu. Srce mi je puno jer je Poljud već danima rasprodan. Klub bez navijača nije klub, meni su povicima uvijek ulijevali dodatnu snagu , zbog njih sam i izdržao sve te napore.

Utakmica je bila slična ovoj, i tada smo pobjedom spašavali financijsku situaciju u klubu, no nama je proljeće u Europi bilo uobičajeno. Imali smo sjajnu momčad, kojoj su samo trofeji nedostajali. Gore smo igrali po snijegu, a na Poljudu je teren bio toliko blatnjav i natopljen , da se danas utakmica sigurno ne bi odigrala. Bio sam mokar do gole kože od prve minute. Pred kraj utakmice pao sam u blato i ništa nisam vidio. Pokušao sam obrisati lice o Miljušev dres, ali mi sudac nije dao.

Špaco Poklepović me strašno volio, rekao mi je: ''Igraš zadnjeg veznog, čuvaj striktno njihovog najboljeg igrača, pokrij sve rupe u obrani, presjeci loptu, povuci kontru i zabij gol'' I što ću, morao sam ga poslušati. Sjećam se povika: ''I-va-ne, I-van-ne....'' nakon drugog gola...

Nakon utakmice predsjednik Bordeauxa ponudio mi je predugovor , plaćali bi mi tri godine, sve dok ne steknem pravo na odlazak u inozemstvo, samo da dođem kod njih. Nisam pristao jer sam želio u Real ..., a kasnije je završilo tako kako je završilo. Navijači su me obožavali, a otišao sam ispraćen zvižducima na derbiju sa Zvezdom . Nitko nije znao da je moja nemoć posljedica žutice . Bilo je to teško razdoblje za Hajduk, u ljetnoj stanci otišli su braća Vujović i Slišković , Gračanu je slomljena noga, meni je dijagnosticiran hepatitis ...

Osobno vjerujem u Tudora i igrače, da mogu proći dalje, samo ne smiju podleći atmosferi , ne smiju srljati... Hajduk je napadački potentan, mogu zabiti svakome, ali cijela momčad mora odigrati vrhunsku obranu ... Moraju izaći kao 11 ratnika na teren, jer samo tako mogu proći.