Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Slaven Bilić i Ana Ivanović obavili su razgovor kakav se rijetko ima priliku čuti - o uspjesima, izazovima, životnim odlukama i svemu što se događalo iza velikih sportskih trenutaka
Ana Ivanović je bivša srpska tenisačica i jedna od najboljih igračica svoje generacije. Najveći uspjeh karijere ostvarila je 2008. godine kada je osvojila Roland Garros i postala prva tenisačica svijeta. Tijekom karijere osvojila je 15 WTA naslova, igrala finala još nekoliko velikih turnira, a profesionalno se umirovila 2016. godine. Nakon završetka karijere ostala je prisutna u javnosti, a poznata je i po braku s bivšim njemačkim nogometašem Bastianom Schweinsteigerom.
POGLEDAJTE GALERIJU:
U novoj epizodi emisije 'Neuspjeh prvaka' sadašnji izbornik i voditelj Slaven Bilić popričao je s Ivanović u Mallorci o uspjesima, izazovima, životnim odlukama i svemu što se događalo iza velikih sportskih trenutaka.
Preselila si se u Mallorcu i tu sada živiš.
- Da. Djeca ovdje idu u školu i tu sad živim. Tu sam se preselila prije pet-šest godina, kupila sam ovdje kuću još 2008. dok sam igrala, ali posljednjih nekoliko godina ovo je moj dom. Ovdje smo dosta vremena vani jer je tijekom cijele godine odlično vrijeme; imam tri sina i život nam je vrlo aktivan.
Uspješna si žena i nakon teniskog svijeta kojeg si ostavila prije 10 godina, kako se snalaziš?
- Sportska vrsta adrenalina se ne može ponoviti. Taj osjećaj kad igraš na centralnom terenu i ostale turnire u završnici ne može se mjeriti ni sa čime nakon karijere. To nije bilo lako jer od pete godine je to moj život i prva ljubav. To sam voljela i bila u njemu vrlo dobra. Imala sam osjećaj da je to pravi trenutak da ostavim tenis. Ne žalim za svojom odlukom i sretna sam tu gdje sam sada.
Imaš li sad više vremena za sebe?
- Tako je i čak volim putovati što je ironija jer sam kroz karijeru konstantno bila negdje na putu. Uživam sada u majčinstvu i to mi je sada prioritet.
Idemo se vratiti na početak, kako si se zaljubila u tenis?
- Oduvijek sam bila poput dečka, nisam se nikad igrala s barbikama i lutkama. Voljela sam bojati i crtati i igrati se s loptama. S četiri godine sam našla neke stare teniske rekete s kojima sam nabijala lopticu o zid. Monika Seleš bila je moj idol i htjela sam biti kao ona. Za peti rođendan sam dobila prvi reket i počela trenirati tenis. Roditelji su gledali na moju ljubav prema tenisu samo kao zanimaciju koja me okupira izvan škole. Roditelji su mi bili najveća podrška, putovali sa mnom i moj mlađi brat je naučio hodati i puzati na teniskom terenu. Moj tata je trenirao košarku i bio je talentiran, ali nikad nije imao podršku roditelja.
Trenirali ste u bazenu?
- Da, taj bazen je bio u kompleksu naziva 11. april. Sankcije, rat i bombardiranje su uzrok zbog kojeg nisu imali novaca. Umjesto u balone koji su standardni za teniske terene, oni su ispraznili bazen i stavili na dno samo tepih kao podlogu. U tom jednom bazenu nalazila su se dijagonalno dva terena u jednom zbog kojih nisam mogla pucati dijagonale, već sam tu usavršila paralele. Ondje sam izvježbala preciznost i točnost.
- Za vrijeme bombardiranja imali smo bonove za benzin. Bilo je to teško vrijeme i tad sam tati predložila da ne trošimo te bonove na mene, već da na moje treninge idemo biciklom od Zemuna do Novog Beograda. Tata je išao na poniju, a ja na bmxu. On je izgledao vrlo smiješno i uvijek je nosio moju torbu.
U srednjoj školi si primijetila da za napredak trebaju individualni treninzi.
- Trenirala sam samo u grupi i vidjela sam drugu djecu kako oni više napreduju i bolje igraju. Smatrala sam da mi trebaju individualni treninzi za napredak. Mami sam rekla da to želim ili da jednostavno odustanem od treninga. Teška su vremena bila i nismo imali novaca, ali moji su se dogovorili da krenem na samostalne treninge. Imala sam sreće jer kad su moji presušili s novcima uletio je sponzor koji me je spasio. Otišla sam u Švicarsku gdje sam odradila zahtjevne testove zbog kojih su me počeli sponzorirati s mojih 12 godina. Kasnije je taj sponzor bankrotirao, točnije nakon godinu i pol dana. Tada sam upoznala Švicarca Dana Holzmanna preko prijatelja od mog trenera i on je ostao moj menadžer kroz cijelu karijeru.
Prijelaz u seniore je ključan za izgradnju, 'breaking point' u kojem vidiš vrijedi li to sve?
- Bila sam na dva turnira u Japanu i tu sam pobijedila 60. igračicu svijeta 6-0, 6-0 te primijetila da imam šanse. Teško sam se nosila s porazima u seniorima jer sam kao juniorka često pobjeđivala. Tu sam trebala veću pomoć tima oko sebe, da mi kažu kako je to normalno i dio sporta jer nisam znala gubiti. Moja obitelj mi je vječna podrška, ali u tom aspektu nisu mogli pomoći.
Na što si potrošila prvu nagradu?
- Ne sjećam se, ali znam da sam nakon turnira u Hong Kongu, jednu od prvih sebi nagrada uzela sat s dijamantima kojeg su mi na kraju te godine u Parizu ukrali. To je prvo što sam si kupila.
Kako se sjećaš Roland Garrosa nakon kojeg si postala broj jedan?
- Godinu prije sam izgubila u finalu i mislim da je to nekako došlo prirodno. Tu sam već skupila iskustva i taj turnir nije nikako bio lagan i kroz turnir sam igrala često susrete s tri seta. Znala sam da je tad Safina umorna i bila sam u finalu fokusirana, znala što mi je cilj koji sam ostvarila.
Sjećaš li se dočeka u Beogradu nakon trijumfa?
- Žao mi je što nisam nikad turnir imala kod kuće i pred svojim navijačima. To je za svakog sportaša poseban osjećaj. Znala sam da imam veliku podršku i htjela sam veću interakciju sa svojim navijačima.
Nakon toga je krenuo pad i ozljede...
- Morala sam otkazati Olimpijske igre u Pekingu zbog ozljede desne ruke i to je bio najteži trenutak moje karijere. Kao broj jedan sam morala to otkazati i OI su posebne na svoj način gdje drugačije predstavljaš svoju zemlju. Putovala sam i u Sydney da probam sanirati tu ozljedu i spremna igram, ali nije išlo.
Na Slavenovo pitanje gdje je pronašla snagu da se 2015. godine vrati u top pet, Ana je progovorila o mentalnoj snazi i psihologiji koja ju je oduvijek zanimala. Prisjetila se i razgovora s bratom koji joj je u tom trenutku promijenio način razmišljanja.
- Željela sam studirati psihologiju i dan danas je psihologija nešto što me jako privlači…u nekim sam trenucima ulazila u teške emocije…željela sam se sakriti i pobjeći, da ne budem u spotlightu. Sjećam se kada mi je moj brat Miloš u jednom od razgovora rekao: Ana stvarno, koga je briga?! Radi za sebe. Jer ti stalno želiš zadovoljiti nekoga drugoga. Ili sponzore, ili što drugi očekuju da je dobro za tebe ili što ljudi pričaju… radi ono što ti misliš da je najbolje! I stvarno mi je to bio neki reset.“
Govoreći o odluci da završi profesionalnu karijeru, priznala je kako ona nije došla preko noći.
- Dugo se to kuhalo. Sjećam se dok sam bila u svojim dvadesetima da sam rekla kako nisam osoba koja će igrati do četrdesete. To me nikada nije privlačilo jer sam znala da želim druge stvari u životu.
Nastavila je u istom tonu.
- Godinu 2015. sam počela odlično i odem na Australian Open i jedno jutro, dva-tri dana prije turnira, kad sam izlazila iz kupaonice udarim nogom u vrata i slomim mali prst. Odlučila sam igrati pod lijekovima i nisam mogla; onda je to otišlo na koljeno, imala sam bolove u koljenu i sve to malo-pomalo je došlo do toga da sam bila psihički iscrpljena i da se borim protiv inflamacije… U sebi nisam imala osjećaj da se ponovno vratim u sam vrh.
Potvrdila je da zbog svoje odluke nikada nije požalila, a potom je otvoreno progovorila o napadajima panike:
- Taj mi trenutak nije nedostajao. Možda upravo zato što sam mnogo vremena provodila boreći se sama sa sobom zbog toga što sam bila u centru pažnje. Taj dio se maknuo. Posljednjih sam godina doživljavala jako snažne napadaje panike kada bih izlazila na teren. Nikada nisam pričala o tome, ali imala sam jako velike napadaje panike. I onda bi se ljudi pitali što se odjednom događa usred meča, zašto padnem, a u stvari meni se okine ta panika i više nisam mogla. Napadne me strah da sutra moram ponovno izaći i igrati pred ljudima.
24sata © 2026
