Ivica: Na kongresu FIS-a otac i ja tražit ćemo promjenu pravila

Ne prihvaćam fatalizam nametnut skijanju, a kojim se podrazumijeva da je to sport opasan po život, rekao je Ivica Kostelić u intervjuu za talijanski dnevnik Il Giornale...

Odakle vam glad za uzastopnim pobjedama, koju ste tako zorno dočarali s 999 bodova osvojenih u siječnju?

- Zato što je bolje biti ispred svih nego loviti druge. Osim toga, slalom, u kojemu sam skupio najviše bodova, moja je najjača disciplina. Ove sezone skijao sam između uskih vratiju najbolje nakon 2003. godine.

Da biste došli do Globusa trebalo je puno toga žrtvovati, baš kao što je trebala i vaša sestra Janica, osvajačica Svjetskog kupa s 19 godina i umirovljena skijašica s 24, a danas vaša mentorica...

- Naše su karijere neusporedive. Ona je bila daleko snažnija od mene. Stoga ja pozorno slušam sve što mi kaže. Za razliku od nje, koje me nije poslušala kada sam je uvjeravao da povlačenje u tako mladim godinama nije dobra odluka.

Obično podižete ton u glasu kada govorite o pitanjima (ne)sigurnosti na skijaškim stazama...

- Da. Mislim da je dosta ranojutarnjih treninga, pogotovo zimi, dok je vidljivost na stazi slabija. Dosta je također s čvrstim vezovima koji ne otpuštaju skije pri padovima. Svi se sjećamo pada Hermanna Maiera u Naganu 1998. godine nakon višemetarskog leta. Da su mu skije otpale, pad bi bio daleko lakši za podnijeti.

Zbog skijaša koji svake godine ugrožavaju život i leže na intenzivnim bolničkim odjelima u komatoznim stanjima, Kostelić se, otkrio je Il Giornaleu, sprema na novi radikalan iskorak.

- Svjetskoj skijaškoj federaciji (FIS) predložit ću na proljetnom kongresu, zajedno s ocem, izmjenu sustava rangiranja. Konkretno, predložit ćemo pomicanje granice vodeće jakosne skupine s 30 na 40 skijaša. Da bi upali unutar prve jakosne skupine i time si osigurali bolje startne brojeve, skijaši uistinu riskiraju živote. Mislimo da bi bilo dobro povući granicu na 40 skijaša, te povećanjem grupe povećati sigurnost. Bodovalo bi se i dalje 30 najboljih skijaša.

Središnja figura u životima vas i sestre Janice svakako je vaš otac. Žali li danas što vas je uveo u skijanje i što, primjerice, niste završili studije?

- Zbog toga najviše žali moja baka. Ona bi radije da sam se posvetio studiju glazbe. No, ja se trudim i dalje. Trenutačno sam na studiju povijesti.

Kad smo kod povijesti, i to one bliske, imali ste nesreću proživjeti rat u Hrvatskoj.

- Izborili smo vlastitu neovisnost između 1991. i 1995. godine. Zapravo taj proces i dalje traje. Očito je potrebno vrijeme da bi se shvatilo povijesno značenje takve promjene. Često revolucija ne znači ništa izostane li pritom evolucija.