Iznenadit će vas što sada radi prvi Hrvat koji je nosio našu zastavu na Olimpijskim igrama

U srcu francuskih Alpa, u Albertvilleu, 8. veljače 1992. godine ispisana je jedna od najvažnijih stranica hrvatskog sporta. Dok je svijet slavio sportski duh, Hrvatska je slavila nešto mnogo veće, svoj prvi samostalni nastup na Olimpijskim igrama. U jeku Domovinskog rata i borbe za međunarodno priznanje, mala delegacija sportaša podigla je hrvatsku trobojnicu i svijetu ponosno pokazala rođenje nove sportske nacije.

Samo sudjelovanje na Zimskim olimpijskim igrama 1992. bilo je diplomatska i organizacijska pobjeda. Hrvatska je tek 25. lipnja 1991. proglasila neovisnost, a zemlja se nalazila usred brutalne agresije. U takvim okolnostima, sport se činio kao daleki san.

Ipak, Hrvatski olimpijski odbor (HOO), osnovan u rujnu 1991., radio je danonoćno. Ključni trenutak dogodio se 17. siječnja 1992., samo 22 dana prije otvaranja Igara, kada je Međunarodni olimpijski odbor (MOO) udijelio privremeno priznanje HOO-u. Ta odluka, donesena pod vodstvom tadašnjeg predsjednika MOO-a Juana Antonija Samarancha, otvorila je vrata Albertvillea.

Bio je to golem uspjeh, s obzirom na to da Hrvatska u tom trenutku još nije bila ni članica Ujedinjenih naroda. Borba za nastup bila je teška, a tadašnje vodstvo HOO-a moralo je krenuti od nule, bez ikakvog iskustva.

Mala, ali ponosna delegacija

Hrvatsku delegaciju u Albertvilleu činilo je četvero sportaša koji su se natjecali u tri sporta. Boje nove države branili su brat i sestra, Tomislav i Željka Čižmešija u umjetničkom klizanju, alpski skijaš Vedran Pavlek te skijaški trkač Siniša Vukonić. Njihov nastup nije bio samo sportski, već i simboličan čin koji je pokazao otpornost i neslomljivi duh hrvatskog naroda.

Na čelu misije bila je Sanda Dubravčić Šimunjak, proslavljena klizačica koja je osam godina ranije upalila olimpijski plamen na otvaranju Igara u Sarajevu. Uz nju su bili treneri Ozren Müller, Mladen Mumelaš i Darko Štimac te liječnik Ivo Drinković.

​- Nastupala sam na Zimskim olimpijskim igrama u Lake Placidu i Sarajevu, vodila sam kao šefica misije hrvatske sportaše i u Lillehammeru 1994., ali Albertville je bio poseban. Nitko od nas nikada nije bio ponosniji. Svi smo bili u nekom zanosu. Bilo je to neopisivo, svečano - rekla je Sanda Dubravčić Šimunjak.

Čast nošenja zastave pripala Tomislavu Čižmešiji

Vrhunac svečanosti otvaranja za hrvatsku delegaciju bio je trenutak kada je klizač Tomislav Čižmešija izašao na stadion noseći hrvatsku zastavu. Bio je to prizor koji je izazvao suze i ponos diljem domovine. Čast da prvi u povijesti ponese zastavu svoje neovisne države na Olimpijskim igrama pripala je upravo njemu, a taj je trenutak ostao urezan u sjećanje cijele nacije.

Foto: Profimedia

Nije se uspio kvalificirati na Olimpijske igre u Lillehammeru dvije godine kasnije, a nedugo kasnije prestao se baviti profesionalnim klizanjem. Posvetio se karijeri u struci, s obzirom na to da je studirao medicinu paralelno uz klizanje. Specijalizirao se za obiteljsku medicinu i već desetljećima ima ordinaciju u širem centru Zagreba. Pomaže ljudima, a mnogi vjerojatno nisu ni svjesni da je zaslužan za jedan od najvažnijih trenutaka u povijesti hrvatskog sporta.

Rezultati su u tim trenucima bili u drugom planu. Najbolji plasman ostvarila je Željka Čižmešija osvojivši 25. mjesto, dok je njezin brat Tomislav bio 29. Vedran Pavlek je u slalomu zauzeo 36. mjesto, dok u superveleslalomu i veleslalomu nije završio utrke. Siniša Vukonić je najbolji rezultat, 60. mjesto, ostvario u utrci na 50 kilometara, a na svečanosti zatvaranja Igara pripala mu je čast nošenja zastave.