Javio se i Dani Olmo: Za mene je to velika i posebna utakmica

U srpnju 2014. u Zagreb je stigao igrač Barcelone. Smijeh i odmahivanje rukom, jer, igrač Barceone, razumiju ljudi, ne dolazi u Dinamo, osim ako nije neka "bofl roba". Debitirao je u veljači 2015. u Maksimiru protiv Lokomotive, u igru je u 76. minuti ušao umjesto Paula Machada. Dinamo je pobijedio 2-1, a Dani nije odigrao ništa zapaženije. 

Te sezone ulazio je još četiri puta, čak i u derbiju na Poljudu, no dobivao je slabu minutažu i nije se nešto posebno izdvajao. Sezonu poslije odigrao je samo jednu utakmicu, a prvi gol zabio je u posljednjem kolu 27. svibnja 2017. Kako je učio jezik, upoznavao okolinu i klub, Olmo je postao maskota kluba, kao jedan od najtalentiranijih igrača Barcelone koji je odabrao Dinamo. 

- Govorili su mi da sam lud što ga vodim u Dinamo, ali to se pokazala kao najbolja odluka u karijeri, sretan sam i jako ponosan što smo odabrali upravo Dinamo - rekao je Danijev otac Miguel. 

Dolaskom Nenada Bjelice, Olmo je postao najbolji igrač Dinama. 

- Teško mu je bilo jer Dinamo nije igrao u Europi, ispali su od Skenderbega, a u HNL-u se teško dokazati. Odmah sam vidio o kakvom se talentu i potencijalu radi. Na našem putu, gdje smo nakon 49 godina prezimjeli u Europi, Olmo je bio nezamjenjiv - rekao je Nenad Bjelica. 

Olmo je danas igrač od 50 milijuna eura, ali nije zaboravio na Zagreb i Hrvatsku, kako kaže, svoju drugu domovinu u koju često navraća, kad god uhvati slobodnog vremena. Nakon što je golom Švedske u sudačkoj nadoknadi postalao jasno da će u osmini finala igrati Španjolska i Hrvatska na društvenim mrežama oglasio se i Dani Olmo.

- Za mene velika i posebna utakmica - rekao je Olmo, koji se u hotelu fotografirao držeći Dinamov i dres hrvatske nogometne reprezentacije. 

Španjolci su o njemu napisali životnu priču, gotovo filmski scenarij u kojem dijete Barcelone napušta kamp i odlazi u Dinamo Zagreb.

- Znam što mislite i što želite znati. To je pitanje koje mi stalno postavljaju. Kako sam otišao iz Barcelone u Zagreb pa onda u Leipzig? Koje bi katalonsko dijete, rođeno  25 kilometara od Camp Noua, napustilo La Masiju zbog Hrvatske? I slažem se, to je zanimljivo, no moja priča počinje u Terrassi. Danas želim pomoći djeci da dobiju šansu koju sam ja imao i da sanjaju o tome da prate loptu, gdje god ih ona odvela. Kao što sam ja učinio. Nisam mogao naći bolji projekt od Dinama i to samo pokazuje koliko je nogomet lijep - pričao je Olmo. 

U Barceloni je upoznao i Lea Messija, s kojim se fotografirao.

- Prije nego što sam otišao u La Masiju, pravio sam društvo  ocu koji je vodio momčad u Castelldefelsu. Imao sam osam godina. Tatin prijatelj mi je rekao: "Hej Dani, dođi ovamo. Sad ćeš se fotografirati s Messijem!' Ustvari, Messi je imao prijatelja koji je igrao na utakmici u Castelldefelsu i došao ga je gledati. Wow, Messi? U Castelldefelsu? Koje dijete ne bi voljelo fotografiju s Messijem? Dobro, ja ne bih! Mislio sam: 'Ne, hvala. Meni je ovako dobro. Želim nastaviti s igrom. To je samo fotografija, zar ne?' Ali, protiv moje volje, odveli su me do Messija i fotografirali. Nisam mu ništa rekao. Samo sam čekao da naprave fotografiju i da se vratim lopti. Izgledalo je da ja njemu činim uslugu - opisao je Olmo.

Naravno, kad je rekao da odlazi u Dinamo, u Barceloni nisu mogli vjerovati, mislili su da se radi o šali. No Olmo je pokupio stvari i s ocem krenuo prema Hrvatskoj, gdje se zadržao pet godina i odlično svladao jezik.

- Barcelona nije vjerovala da idem. Nitko ne napušta Barcelonu zbog Hrvatske. Nitko. To se ne radi, ali ja sam uradio. No u Dinamu su bili jako korektni, govorili su mi da sam projekt kluba i da bih mogao biti skuplji od Luke Modrića. Wow! Kako ne biste došli kad vam netko toliko vjeruje i kad vam kaže da ćete biti skuplji od Modrića. O Hrvatskoj nisam ništa znao, no Zagreb je postao moj drugi grad, a Hrvatska druga domovina - kaže Olmo.

- Blistao sam. 'Upecali' su me. Nije mi trebalo dugo da se i ja navučem na Hrvatsku kao zemlju. To je nevjerojatno, lijepo mjesto i još uvijek ga smatram svojim drugim domom. Tijekom praznika, kad imam pauzu, imam izbor: mogu otići u Španjolsku, gdje je moja obitelj, ili mogu u Zagreb ... gdje je moja druga obitelj - nahvalio je Olmo 'Lijepu našu'.

Došavši u Zagreb, o Hrvatskoj je znao jako malo skoro pa i ništa, a nakon toliko godina provedenih u Dinamu naučio je kulturu, povijest pa čak i mentalitet Hrvata.

- Hrvatska je nevjerojatna zemlja, ali još uvijek je mlada, znate? Još uvijek postoje znakovi rata koji se dogodio ne tako davno, a mnogi se ljudi još uvijek oporavljaju od njega. To je bilo manje očito u nekim većim gradovima poput Zagreba, ali kad bi Dinamo išao igrati u manja pogranična mjesta, posljedice rata i dalje su bile jasne. Kako mogu objasniti ...? To je kao ... na tim mjestima udišete drugačiji zrak. U nekim gradovima još uvijek možete vidjeti rupe od metaka u zidovima i djecu koja igraju nogomet na terenima ispred zgrada oštećenih bombama. Te su mi slike ostale u mislima. Šokiralo me. To je teška stvar s kojom se treba nositi. Kao rezultat toga, neki su ljudi ostali vrlo zatvoreni po tom pitanju. Neki još uvijek nisu u potpunosti preboljeli ono što se dogodilo. Neki nisu krenuli dalje.

Najdraži gol mu je protiv Hajduka kada je ušao s klupe i zabio za pobjedu. Do tog trenutka još nije osjetio što znači prava nogometna atmosfera.

- No, ma koliko nevjerojatan bio moj nogometni put do sada, moram reći da se možda ništa ne ističe kao jedna utakmica iz mog vremena u Hrvatskoj. Ne mogu vam ne reći o tome. Dinamo Zagreb protiv Hajduka. Vječni derbi. Ta igra, čovječe. To je poput 'El Clasica', ali još intenzivnije! Kako to mogu objasniti? U Hrvatskoj su Dinamo i Hajduk poput mame i tate. To je nevjerojatno. Svatko bira stranu. Nitko nije neutralan. Čak i daleko od travnjaka, kad god bih se 'spustio' na jug do Splita, osjećao bih se neugodno. Kao da ne bih trebao biti tamo. Kao da sam iza neprijateljskih linija ili tako nešto.

- Ponekad bi mi ljudi govorili ulici neugodne stvari! Recimo da se nisu htjeli slikati sa mnom. Ali imam sreću da nisam tamo susreo nijednog pravog "ultrasa". Možda im nije pomogla ni činjenica što nikada nismo izgubili od Hajduka dok sam ja bio tamo - rekao je kroz smijeh.

- Jedan derbi koji mi se najviše 'urezao' u sjećanje bila je ligaška utakmica, kod kuće na maksimirskom stadionu u kolovozu 2017., kada sam još imao samo 19 godina. Upravo sam se vratio nakon ozljede. Igrali smo europsku utakmicu sredinom tjedna i trener mi je pružio priliku da se vratim u formu, a ja sam dobio crveni karton! To je i dalje jedini crveni karton koji sam ikad dobio.

Nisam mogao vjerovati. Jedva da ikad dobivam kartone! Za derbi sam se tada vratio na klupu. Ali negdje u drugom poluvremenu, pri rezultatu 1-0 za nas, trener me je odlučio ubaciti. Bila je to moja prilika. Mislim da mi je život bljesnuo prije nego što su mi oči izašle na teren u toj atmosferi! Nakon samo nekoliko minuta izlaska, Hajduk je iz kornera zabio za izjednačenje. Moje su emocije bile posvuda. Trener mi je vjerovao u ovu ogromnu utakmicu - najveću utakmicu koja postoji - i morao sam iskoristiti ovaj trenutak.

- Trebala mi je lopta. U 78. minuti se to dogodilo. Lopta mi je savršeno 'sjela' na 25-ak metara. Pogodio sam je jako i nisko. Golman se bacio, ali nije joj se ni približio. Bilo je savršeno. Bilo je prekrasno. Stadion je eksplodirao. Eksplodirao sam. Samo sam ponavljao: „Qué hermoso es el futbol…. Qué hermoso es el futbol! " (op.a. Koliko je lijep nogomet) dok su se moji suigrači oko mene slavili. Nisam siguran koliko ih je razumjelo, ali dobili su osjećaj! Nogomet je ipak univerzalan. Na kraju smo pobijedili u utakmici 3–1, ali taj mi je gol sve promijenio. Bio je to trenutak koji mi je otvorio vrata. To mi je još uvijek jedan od najsretnijih trenutaka u mom životu.

- Toliko je ljudi kojima moram zahvaliti na dosadašnjoj priči, od brata Carlosa i oca Miguela do mojih trenera u La Masiji, svih u Dinamu što su vjerovali u mene, hvala i Leipzigu što su me prepoznali kao sljedeći projekt. Ali od svih ljudi i mjesta na kojima moram zahvaliti, Hrvatska je pri samom vrhu. To je nevjerojatna zemlja koja mi je dala pet nevjerojatnih godina, u kojima mi je najbolji klub u zemlji stvorio svoj projekt. Toliko dugujem Hrvatskoj, svom drugom domu.