Komentar: Upomoć, dajte mi psihologa da pogodim penal!

Ako treba, dovest ću i sportskog psihologa, rekao je Zdravko Mamić odlučivši šanse za neulazak u Ligu prvaka svesti na minimum. 

Ne bi to bio loš potez, no kakav bi psiholog bio idealan za Dinamo? Recimo, čovjek od nekih tridesetak godina s prethodnim iskustvom madridskog Reala i aureolom najboljeg strijelca Lige prvaka. 

Nešto kao Raul. Upravo tako. Jer ono što je ove sezone u Schalkeu napravio Španjolac, ne bi konzilij najboljih svjetskih psihologa. 

Raul će zabiti bez prethodnog razgovora udobno zavaljen u kožni naslonjač. Njemu to ne treba.  Dinamovu Jakubu Sylvestru, primjerice, ne bi pomogao ni doktor Phil McGraw, psiholog iz “Oprah Showa” koji na godinu zaradi 55 milijuna eura. 

Na istraživanju provedenom na 423 sportaša, njih 42 posto ne žele raditi s psihologom. Razlog? Izjednačili su psihologiju i psihijatriju. 

Sportska psihologija trebala bi biti samo završni dio pripreme momčadi spremne za velike stvari. Kompliciran je to posao jer kako, primjerice, naučiti igrače da ne budu praznovjerni? 

Koji je to psiholog Goranu Ivaniševiću mogao reći da u Wimbledonu 2001. ostavi svoje sretne majice, odjene druge čarape, parkira auto na bilo kojem drugom mjestu... 

- Ma, daj mi tu lopticu - rekao bi Goran i zabio as vjerujući da je to zato što ne gazi linije na igralištu.

Bez ikakva psihologa. Kao što je Sammir trebao zakucati onaj penal protiv Šerifa. Bez prethodnog razgovora s dr. Philom.