Kuba: Castro, komunizam i salsa, rukometaši na dnu...

Viva La Cuba, Viva La Revolución!, odjekivalo je ulicama Havane prvoga dana 1959. godine. Pobunjenici, na čelu s ludo obožavanim Fidelom Castrom, svrgnuli su Vladu generala Batiste i napravili povijesni zaokret u životu ove otočne države. Kuba je od područja na kojem su američki bogataši, pogotovo mafijaši, pokušavali oploditi svoj novac postala komunistička oaza, ljuti neprijatelj SAD-a i vjerni saveznik SSSR-a. Samo koji mjesec kasnije počele su reforme koje su od Kube napravile diktatorsku državu u kojoj je Fidel odlučivao o životu i smrti, sreći i nesreći...
Castro je od svog otoka napravio državu u kojoj nitko nije gladan, u kojoj svatko ima krov na glavom, ali samo vrlo rijetki i nešto više od toga. Uz zvuke salse, rumbe i mamba, većini više od čiste egzistencije nije ni potrebno. Na Kubi se mnogima nikuda ne žuri, sunce, glazba i ples sasvim su dovoljni za uživanje narodu koji je kulturna mješavina koja proizlazi iz spoja španjolskih doseljenika i Afrikanaca čiji su preci na Kubu dospjeli kao robovi. A danas su svi oni na neki način robovi, Fidelovi i njegova režima. Iako od prošle godine Kubom formalno vlada Fidelov brat Raul, stariji brat Castro i dalje vuče sve konce.
Najveće kvalitete Kube svakako su visoko razvijeno zdravstvo i školstvo. Školovanje je obavezno za sve, u cjelosti ga plaća država, a sveučilište u Havani jedno je od najuglednijih u Latinskoj Americi. Posebno se to odnosi na medicinski fakultet, na kojem se školuju studenti iz cijeloga svijeta. Zdravstveni sustav na Kubi je sjajno posložen, čime se ova država izdvaja od država sličnoga standarda u svijetu.
No unatoč svemu tome, puno je onih koji s te i takve Kube žele pobjeći glavom bez obzira. Zatvorena i izolirana od ostatka svijeta - tamošnje stanovništvo ne smije bez jakog razloga putovati u inozemstvo - Kuba doista nije mjesto koje se uklapa u tokove modernog vremena. Prema nekim podacima, za Castrova režima je više od dva milijuna Kubanaca pobjeglo s Kube. SAD, Španjolska, Meksiko, Kanada i Švedska su najčešće destinacije, ali nije da previše biraju. Kuba danas ima nešto više od 11 milijuna stanovnika, dobar dio njih ne može dočekati kraj vladavine diktatora poznatog po govorima koji su znali trajati i po sedam sati...
Tako je i sa sportašima. Baseball je na Kubi apsolutno sport broj 1, u amaterskom boksu dugo su bili dominantni. Kubanska odbojka, pogotovo ženska, ponos je otoka, a igraju i košarku, kriket, ali i rukomet. Velik broj njihovih sportaša već desetljećima međunarodna natjecanja koristi za prebjege, odu s Kube kao sportaši i na nju se više nikada ne vrate. Zato što ne žele, ali i zato što ne smiju. Po tome nisu posebni ni rukometaši, i među njima je puno prebjega. Kada bi svi rođeni Kubanci bili u ovoj momčadi, danas bismo drhtali.
Julian Duranon i Jalesky Garcia za bijeg su iskoristili SP na Islandu 1995. Uzeli su putovnicu i obojica igrali za reprezentaciju Islanda. Četiri godine kasnije SP je bio u Egiptu, ponovno idealna prilika za bijeg. Julio Fis i Rolando Urios postali su Španjolci, Ivo Diaz, Vladimir Rivera i Carlos Perez Mađari. U međuvremenu je Urios postao ponajbolji svjetski pivot, golman Rivera je preminuo prije dvije godine, Perez i dalje para mreže u mađarskom dresu...
Danas je Kuba rukometno daleko od vrha. Te 1999. uzeli su osmo mjesto na svijetu, a sada su na razini Kuvajta, Brazila, Argentine... Prve dvije utakmice su izgubili, uz gol-razliku 34-86. Glavni igrač je lijevi vanjski Franky Carol Marzo, izbornik Carlos Carrete, navijači iz - Hercegovine. Barem na ovom SP-u. Za očekivati je da će utakmica izgledati slično kao ona protiv Kuvajta, tu su negdje.