POGLEDAJTE GALERIJU
Maksimir uskoro ruše. Ovo su arhitektonske fantazije i propali snovi o zagrebačkom stadionu
Maksimirski stadion simbol je promašenih arhitektonskih vizija i potrošenih milijuna! Od Tuđmanovih megalomanskih snova do "Plavog vulkana" i "kuglofa", svi planovi pali u vodu. Čeka se finalno rješenje
Sve je počelo u jesen 1997. godine, kada je na izravnu inicijativu tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana pokrenuta velika rekonstrukcija. Ideja je bila stvoriti reprezentativni nacionalni stadion, a posao je povjeren arhitektima Branku Kinclu i Nikoli Filipoviću. Njihov projekt bio je monumentalan - stadion kapaciteta čak 60.000 gledatelja, s pomičnim krovom i modernim poslovnim prostorima.
Priča o stadionu Maksimir odavno je prerasla sportske okvire i postala svojevrsni spomenik desetljećima neispunjenih obećanja, potrošenih stotina milijuna eura i nevjerojatnih arhitektonskih vizija koje nikada nisu zaživjele.
Od megalomanskih projekata iz devedesetih, preko futurističkih "vulkana" i amaterskih entuzijastičnih rješenja, povijest obnove zagrebačkog stadiona kronika je propalih prilika koja savršeno oslikava političku i društvenu zbilju.
Sve je počelo u jesen 1997. godine, kada je na izravnu inicijativu tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana pokrenuta velika rekonstrukcija. Ideja je bila stvoriti reprezentativni nacionalni stadion, a posao je povjeren arhitektima Branku Kinclu i Nikoli Filipoviću. Njihov projekt bio je monumentalan - stadion kapaciteta čak 60.000 gledatelja, s pomičnim krovom i modernim poslovnim prostorima.
Radovi su krenuli rušenjem stare sjeverne tribine i izgradnjom nove, ostakljene zgrade duge dvjesto metara. Ubrzo je nadograđena i zapadna tribina, no nakon Tuđmanove smrti krajem 1999. godine, radovi su naglo zaustavljeni. Iza projekta ostao je nedovršeni i asimetrični betonski div te trošak koji se procjenjuje na više od sto milijuna eura.
Sam Mirko Novosel, tadašnji direktor kluba, godinama kasnije izjavio je kako je za dovršetak stadiona nedostajalo samo trideset radnih dana i da bi sve bilo drugačije da je Tuđman poživio još dva mjeseca. Projekt je predviđao i spuštanje travnjaka te uklanjanje atletske staze, čime bi se dobilo dodatnih 16.000 mjesta uz samo igralište, no od toga se odustalo.
Nova nada za Maksimir pojavila se s hrvatskom kandidaturom za Europsko prvenstvo 2012. godine.
Plan je bio dovršiti postojeći projekt, spojiti sve tribine u prsten, natkriti cijeli objekt i modernizirati ga prema najvišim Uefinim standardima.
Vizualizacije su prikazivale impresivno zdanje koje je trebalo ugostiti neke od ključnih utakmica prvenstva.
Međutim, nakon što je Uefa domaćinstvo dodijelila Poljskoj i Ukrajini, i taj je plan pao u zaborav, a stadion je prepušten daljnjem propadanju.
Posljednjih godina najglasniji zagovornik potpunog rušenja postojećeg stadiona je arhitekt Otto Barić mlađi.
Njegov plan, predstavljen 2021., predviđa moderni stadion za otprilike 35.000 gledatelja, usklađen sa svim standardima Fife i Uefe. Procijenjena vrijednost projekta je oko 66 milijuna eura, a gradnja bi trajala tri godine.
Barić smatra da je postojeći stadion, posebice nakon potresa 2020., statički i funkcionalno nepopravljiv te da je svaka daljnja adaptacija bacanje novca.
Potpuno drugačiji pristup ponudio je Radislav Ujdur, po struci bravar i zaposlenik ZET-a, čiji je entuzijazam odjeknuo u medijima. Nezadovoljan skupim rješenjima, Ujdur je samostalno, koristeći metar i fotoaparat, izmjerio tribine i proučio Uefine pravilnike kako bi osmislio jeftiniju rekonstrukciju.
Njegova ideja, popularno nazvana "kuglof", predviđala je očuvanje postojećih temelja i konstrukcije te njihovo objedinjavanje pod golemom kupolom koja bi natkrila sve tribine. Projekt je procijenio na svega 35 milijuna eura, no unatoč simpatijama javnosti, struka ga je kao amatersko rješenje uglavnom ignorirala.
Krajem ove godine maksimirski stadion kakav poznajemo trebao bi otići u povijest, a prije toga očekuje se i međunarodni natječaj pa i konačni izgled novog stadiona koji financiraju Grad Zagreb i Vlada RH.
