Mimica s 39 zabija kao Curry! 'Zabio sam 60 trica odjednom'

Mirovina? Ma kakva mirovina, ako me zdravlje posluži igrat ću još najmanje jednu sezonu, vjerojatno i dvije,  nasmijao se Ivan Mimica na pitanje razmišlja li o umirovljenju sad kad je ispunio cilj, uveo je matični mu klub Omiš Čagalj Tours u Prvu ligu.

- Prije više od deset godina obećao sam svom prvom treneru Mići Vojnoviću da ću karijeru završiti u Omišu. Danas je on predsjednik kluba, a ja sam ispunio svoje obećanje, samo, bila bi prava šteta ne pomoći momcima da barem u prvoj sezoni izbore opstanak, a onda dalje kako bude... Što se mene tiče mogu i nastaviti, zdrav sam, dobro se osjećam, obiteljska i financijska situacija su mi sređene, tako da se mogu u miru posvetiti košarci. 

A da može pomoći potvrdio je tijekom prošle sezone kada je bio najbolji igrač Omiša i jedan od najboljih igrača lige. Iako će za mjesec dana ugasiti 39. svjećicu na rođendanskoj torti, Ivana ruka i te kako služi, zimus je Trilju utrpao 57 koševa uz 13 trica koje su bile i ostale njegov zaštitni znak. Kad je već tako dobar, pitanje zbog čega se umirovio postavlja se samo od sebe. 

- Kad radiš ono što voliš, a ne ono što moraš, onda ništa nije problem. Ušao sam u ozbiljne godine, supruga i troje djece su u Omišu gdje smo se posvetili turizmu, i nije mi se više dalo putovati i trenirati. Umjesto deset treninga sada odradim tri treninga tjedno, nema više ni dalekih putovanja, i mogu slobodno reći da uživam u košarci.

Ivan Mimica rijetko je samokritičan momak koji će otvoreno priznati da je sam kriv za to što nije napravio bolju karijeru. 

- Bio sam mlad i lud, nisam volio trenirati, nakon par utakmica na kojima sam zabio 25-30 koševa mislio sam da se cijeli svijet vrti oko mene i nikoga nisam slušao. Bez potrebe sam ušao u sukob s tadašnjim trenerom Splita Petrom Skansijem koji mi je pokušavao pomoći, nisam poslušao ni savjete Dina Rađe i Jure Zdovca koji su mi u svlačionici pokušavali pomoći. Ništa nije pomagalo – iskren je Mimica, koji je nakon dugo godina priznao i Petru Skansiju da je bio u krivu..

- Nije mi problem priznati pogrešku. Tako je kako je, sam sam kriv, a šjor Pere će uz Jasmina Repešu i Nevena Spahiju ostati jedan od najboljih trenera s kojim sam u karijeri radio. 

A prošao je Mimica u karijeri puno toga, od rodnog Omiša, preko Splita u koji je došao na poziv Ivice Skelina i Nikše Bavčevića. 

- Nije uvijek bilo lako. Pogotovo meni sa 17 godina svaki dan dva puta putovati autobusom do Splita i natrag. Ujutro odraditi trening s Joškom Vlašićem, potom individualni trening, pa popodne momčadski... A selekcija čudo: Nikola Vujčić, Srđan Subotić, Ivan Tomeljak, Joško Poljak, Hrvoje Henjak, Bruno Šundov, Krešimir Lončar..., kasnije su dolazili Drago Pašalić i Roko Ukić, Damir Rančić i Hrvoje Oršulić... Stvarno je Split bio rasadnik kvalitetnih igrača s kojima se jako dobro radilo. 

Godinu u kojoj je Split igrao europsku Suproligu, Mimica je proveo u Karlovcu. 

- Repeša mi je otvoreno rekao da mi ne može dati previše prostora za igru, čak se potrudio naći mi i klub u kome ću igrati. Ispalo je iznad očekivanja, a kad sam se vratio, ušao sam u momčad.

I onda dolazi već opisana šampionska sezona Splita sa Skansijem na klupi, Rađom, Zdovcom, Sesarom, Subotićem... na parketu. 

- Povezao sam na početku nekoliko odličnih utakmica, zabijao 25-30 koševa, i onda sam poletio, mislio sam da ću svaku utakmicu igrati 40 minuta i šutirati kad god mi se prohtije. Skansi me pokušavao ohladiti, ali ja se nisam dao i na kraju sezone sam odlučio otići. 

Uslijedile su epizode u Grčkoj, u Xanti, MENT, Olympiada, pa Široki gdje osvaja prvenstvo s Jokom Vrankovićem, potom Slavonski Brod, Šibenik, da bi se na koncu opet vratio u Split. 

- Bilo je to nezaboravno vrijeme kad se u klub vratio Nikola Vujčić i pokušavao ga spasiti od stečaja uz pomoć Subotića, Grgurevića, Vukušića, Dijana, Sobina.... Ne možete ni zamisliti kakvo je to vrijeme bilo, igrali smo punih 12 mjeseci bez plaće a atmosfera u svlačionici nikad nije bila bolja. Bili smo prava klapa, prijatelji, razumjeli smo se bez puno riječi, pogled je bio dovoljan... 

Na koncu je klub preživio, ali danas je daleko od onoga gdje je mogao i morao biti. 

- Šteta što Vujčić nije uspio u svom naumu, odnosno što nije bilo razumijevanja politike. Nevjerojatno je da su u to vrijeme u klubu bili talenti poput braće Bender, Žižića, Marinellija, Vukovića, Kraljevića, Krušlina, došao je i Dario Šarić koji je kasnije završio u Ciboni... Dobili smo u prvih par kola Cibonu, Crvenu Zvezdu, MZT..., a onda su nas poharale ozljede.

Bilo je to previše za Mimu, kako ga prijatelji i suigrači zovu, pa se vratio kući u Omiš. 

- Omiš ima dugu košarkašku tradiciju, a ima i grupu ljudi koja vodi klub, poput predsjednika Vojnovića i trenera Kuvačića, pa sponzora koji nas podržavaju, grada koji je osigurao novu dvoranu i priliku da napravimo iskorak. Odlučio sam da je dosta profesionalne košarke i vratio se kući. Želio sam biti uz suprugu i djecu, uz privatni posao u turizmu, a nisam bio spreman u mirovinu. I zato sam još uvijek aktivan.

Obzirom da ga ruka i te kako služi...

- Igrač koji ima dobar šut a nema samopouzdanja, neće pogoditi ništa. A lošiji šuter koji ima samopouzdanja će i te kako pogađati. Meni je precizan šut urođen, a samopouzdanja mi nikad nije nedostajalo. I danas bez problema mogu pogoditi 20-30 trica trica bez promašaja, a rekord mi je preko 60. Od 100 pokušaja ubacit ću 90-ak bez problema. Naravno, govorimo o treningu i bez obrane...