Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Hrvatska štafeta 4×100 slobodno u Parizu osvojila je broncu i prekinula 18-godišnji post! Član štafete Vlaho Nenadić poručuje kako je ovo tek početak te da ga ne zanima konkurencija protiv koje se natječe
Hrvatska štafeta 4×100 slobodno otplivala je vrhunsku finalnu utrku na Europskom plivačkom prvenstvu u Parizu te su se Jere Hribar, Vlaho Nenadić, Vili Sivec i Toni Dragoja okitili brončanom medaljom. Nakon 18 godina hrvatsko plivanje ima ponovno medalju u štafeti. Jedan od heroja fantastične četvorke Vlaho Nenadić razgovarao je s Deanom Bauerom iz Sportskih novosti nakon sjajnog podviga.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:37
- Za ovakav uspjeh se moralo i više od jedne stvari poklopiti. Prošlo je 18 godina od zadnje medalje u štafetama. Cijela jedna generacija. Nadam se, ma ne nadam se, siguran sam da ćemo zadržati ovaj tempo kakav smo sad uhvatili. Svi su plivali fenomenalno. Od Jere, Vilija i Tonija koji je odradio super rezultat s 47.11. To je... fenomenalno. Zahvaljujem svojem treneru Franu Ćiraku, plus podrška doma od obitelji, od djevojke, jako dobrih prijatelja. Ne smijem nikoga preskočiti, da ne bude problema, ha, ha. Presretan sam.
Njegova obitelj nije uspjela doći do karata, ali to mu nije smetalo.
- Htjeli su, ali nije bilo u datom trenutku ulaznica. Odnosno, samo još za kvalifikacije, tako da na kraju nisu išli. Makar, ne volim još taj dodatan pritisak. Mirniji sam kad su doma, ha, ha.
Ima stav pobjednika.
- Iskreno, mene briga tko pliva pokraj mene. Pliva li do mene Mađar, pliva Rus ili Michael Phelps, boli me briga. Ja imam svoju prugu, "unutra" sam i kako se kaže "bacam se na glavu". Ne volim ja nikoga dizati na pijedestal. Naravno, poštujem ja svakog sportaša, svi su tu zasluženo i plivaju takve, vrhunske rezultate, svi oni koji su bolji od mene. Respekt, ali ne volim se ograničavati time. Sad je bila bronca, možda idući put dobijemo nešto bolje.
Svjestan je debakla na SP-u, ali i kako je ovo sjajna generacija.
- Meni su sad 20 godina, a prije nekoliko godina kada sam upoznao ovu ekipu, ja sam njima dijete bio. Jer ovdje ima ljudi koji su godište 1998. Miljenić ili Amina Kajtaz Pinjo je 1996. Ono, gledali su me kao dijete, a sad smo došli da smo al pari, za neke zrele razgovore. Vjerujem i da je izbornik Kuterovac vjerovao u mene, prepoznao neki potencijal u meni. I njima hvala ovim putem.
Cijeni svoje korijene i ponosan je što je Hrvat.
- Ja sam prije svega domoljub. Obožavam svoju državu Hrvatsku i sve što se tiče Hrvatske. Sve! Bitna je ta pripadnost. Mislim da tako treba biti. Volim i Boga, volim i Domovinu, te sve hrvatsko. Imam prijatelja koji je u Hrvatskoj vojsci. Ja sam za sve što se tiče Hrvatske. Ne treba od toga bježati. Ima ljudi, i mladih ljudi koji bježe od tradicionalnog, ne osjećaju pripadnost. Vazda treba osjećati boje svoje zastave. Mnogi su ljudi dali živote za tu zastavu, treba biti ponosan na to, na te ljude i na tu zastavu. Kad si u momčadi, ekipi, sa svojima, pa tako i u štafeti, sve se tada lakše podnosi, podijeljen je pritisak, lakše se utrkivati. Osloniti se na svoje kolege, to je lijepo. Mislim da je to jedna od bitnijih stvari.
24sata © 2026
