'Nama je normalno dići nogu i boli kad nas ljudi vrijeđaju, ali to je takva kultura u Hrvatskoj'

Ema, Lea, Laura, Iva, Tihana, Kristina, Vanda, Josipa, Marina...

- I Don Kiki, naš "brejker".

Da, i Don Kiki. Naravno, cure ga nisu zaboravile. Ako ste ikad negdje vidjeli "onog nekog tipa" koji se vrti sa zimskom kapom na glavi... Da, taj Kiki. Da, tko bi ga zaboravio. Ali, za ovu priliku bili smo bez Kikija, mi sami u ženskom društvu iz plesnog studija Escape bez kojeg... Pa skoro da nema više ozbiljne rukometne priredbe. Takva je od petka do nedjelje u Zadru bila i završnica SEHA lige koja provjereni recept za zabavu, atrakciju i podizanje atmosfere - ne mijenja. Zovi Escape!

POGLEDAJTE VIDEO: Plesni studio Escape

Pokretanje videa...

01:16

Escape | Video: Escape

- Ovo nam je već četvrti Final Four. Radili smo i Europsko rukometno prvenstvo u Hrvatskoj 2018., EP u košarci 2015. također, Kutiju šibica... No, radimo i druge stvari poput snimanja reklama i spotova, na Dori smo imali plesače, trebale smo i ove godine biti uz Izraelku Nettu koja je kao gošća iznenađenja otkazala dolazak nekoliko dana prije, bili smo pratnja grupi Feminnem na Eurosongu prije deset godina. Imamo i suradnje s Lidijom Bačić, Ninom Badrić, sa showovima "Tvoje lice zvuči poznato, "Ples sa zvijezdama" - solidnu je zbirku dosadašnjih angažmana izlistala Monika, asistentica i voditeljica u jednom koja sve cure - i Kikija, dakako, - drži pod kontrolom u Zadru.

- Pokretačica svega i vlasnica je Lidija Iveković koja cure regrutira kroz vlastitu agenciju Wanted Agency Croatia, kako se, zapravo, sada i zovemo. Postojimo već deset godina i brojimo 450 članova u raznim grupama. Gdje nas inače možete naći? Posvuda, ha, ha. Sjedište nam je na Prisavlju, a imamo dvorane u Dubravi, na Kvatriću, u Palmotićevoj i u centru.

I mi treniramo snagu i kondiciju

U privremenom sjedištu u Zadru je, ako ste pobrojali na početku, devet cura.  Najmlađa ima 18, najstarija 25 godina.

- Slažemo timove ovisno o dostupnosti i tko više odgovara koreografiji. Za Euro smo imali tri tima i preko 40 cura uz 400 kostima, sada jedan tim. Trebalo nas je biti više da se turnir igrao kako je i prvotno trebao u petom mjesecu, no smanjio se obujam svega, pa tako i nas. Srećom, stigli smo se pripremiti na vrijeme unatoč koroni.

Znamo uglavnom kako se rukometaši i sportaši uopće pripremaju za svoje utakmice, ali nije da smo previše upoznati s plesnim pripremama za svega 50-ak sekundi nastupa. Onda, kako to radi Escape?

- Trenirajući pet do šest puta tjedno po sat i pol do dva. Ples je samo djelić svega jer mi i fizički moramo biti spremne te imamo treninge snage i kondicije. Slično je kao i u sportu. Dok je vladala korona, dio smo treninga odrađivali online, a potom ih prilagođavali - reći će Ema i Lea.

I je li tko ispao iz forme tijekom "lockdowna"?

- Svi, ha, ha, ha - uglas će cure.

Iskreno, nismo to zamijetili.

- Zato što publika ne primijeti neke eventualne greške jer njima to izgleda super - demistificirat će Monika "sreću" koju cure imaju u ovom poslu koji shvaćaju... Evo kako:

- Ne, nikada nam se nije dogodilo da je jedna od nas zakasnila na nastup ili slično. Ovo je poput puzzli, ako jedna nedostaje, slika nije potpuna.

U slaganju ove zadarske slike glavnu je riječ imala Iva, a u onoj cjelokupnoj koreografija i točaka ima...

- Previše, ha, ha - opet će sve u zbor.

- Nijedna ne ostane svježa, uvijek moramo ponoviti da bi nam se vratili pokreti, sitnice i formacije. Neku koju dugo plešemo ostane u tijelu pa se lakše prisjetimo - objasnit će Lea.

- Koja nam je najdraža? U trećem mjesecu kada se obilježavalo naše predsjedanje Europskom unijom izvele smo "Flash mob". Sjedile smo u publici i mislili su ljudi da samo gledamo, a kad je počela glazba, ustale smo se i krenule plesati. Baš je bilo fora - s osmijehom se vratila Ema šest mjeseci unatrag.

Pet sekundi za presvlačenje

Osmijeha možda ima nešto manje kada se po Dubravi, Kvatriću i ostalim dvoranama uče točke. Za najkompliciraniju u Zadru trebalo im je...

- Za "Prodigy" oko tri sata - ugrubo je izračunala Iva.

Zar tako brzo? 

- To je samo za naučiti pokrete, ali onda treba vježbati, slagati formacije, "čistiti", pa sve to potraje. Ovisi i kakav je tim, koliko se stilova miješa jer smo svi međusobno različite. Nekom više paše balet, nekom urbano, nekom jazz. Na koju glazbu najviše volimo plesati? Postoje periodi kada nam se sluša latino, a nekad laganice. Sada nam je najdraža glazba za točku "Tribe" koju smo čuvale za nedjelju - izjasnila se Lea u ime cijele ekipe.

Svaka koreografija, kao i spomenuti "Tribe", uglavnom ima svoj kostim. U petak su ih cure promijenile...?

- Tri.

- Četiri - počele su "sijevati" brojevi iz svih kuteva.

- Šest.

- Pet - nisu se i dalje nikako mogle dogovoriti.

- Aha, obje utakmice plus otvaranje, da - šest - zbrojila se nekako Ema.

- Već ih imamo pripremljene pa se ne moramo žuriti u preoblačenju, ali kad smo radile u Umagu, morale smo se preodjenuti u doslovno u pet sekundi. 

Neki kostimi otkrivaju više, neki manje. Čine li vam ovi prvi nelagodu pred punim dvoranama?

- Baš smo pričale o tome - pogodili smo s pitanjem cure koje su pogledom tražile Ivu, a ona, ne znajući zašto, riječ prepustila Lauri.

- Svi ovdje imamo drugi život van ovog. Osobno nemam s time problema, ali ljudi oko mene imaju predrasude u stilu: "Ah, te cure ništa ne rade, samo dođu i čučnu dvaput, mahnu glavom u ne znam kakvim hlačicama, to može svatko". No ovo troši puno vremena na pripremu i ne vide ljudi ono iza toga. Doduše, ne znam bi li mojim profesorima na fakultetu bilo drago da me vide u takvim kostimima, ali i fotografi nekada znaju baš objaviti "one" fotografije, a mediji po naslovima pisati "vatrene navijačice ovo, vatrene navijačice ono".

Kolege, sve ste čuli.

- Ljudi to gledaju na svoj način i znamo što gledaju, no nama je normalno, na primjer, dići nogu. Mi smo navikle na to, ali znamo kako će publika to shvatiti, mislim većina, i taj je dio neugodan. Nije neugodno kad ti "ispadne" nešto jer znaš tko to gleda i u kojoj situaciji - kaže Lea.

Uz kostime, na čiju temu ovdje stavljamo točku, česte su situacije kada cure moraju mijenjati i šminku, a time se moraju baviti...

- Same!

Dobro, dobro, samo pitamo...

- To zna biti stresno jer su to velike promjene i na kosi i na licu. Ali, kažemo, presvlačenje nam ne uzima puno vremena, pogotovo ovdje u Zadru.

Nekad se, pak, dogodi da na prvu točku čekaju i pola sata. Sportaši se ne vole hladiti, ali ne vole ni plesačice.

- Da, to je užas. Mi uvijek moramo biti zagrijane, a ne znamo kada ćemo na teren. Ne, nije nam se nikada dogodilo da smo se posve "uživjele" i zaboravile na vrijeme. Uostalom, i igrači postanu nervozni i samo žele da se maknemo s terena, ha, ha, ha.

Kultura i mentalitet

Dobro, cure, a ima li treme među vama prije trka na teren?

- Uvijek ima, nije ti svejedno naravno, ali kad krene glazba, onda međusobno osjetimo energiju i to nas digne. Rekord nam je bio nastup u Areni Zagreb na rukometnom Euru pred 15.000 ljudi. 

Na Višnjiku im se dogodio negativan rekord jer je korona opustošila tribine. Ni TV gledateljstvo ne pomaže kod praznih tribina i ugođaja.

- Iskreno, bilo nam je poput probe.

Nakon toliko nastupa mora da su se zalomili i "neugodnjaci"?

- Evo sad smo u Zadru stalno zapinjale sve za kamermana, ha, ha. Nekad nas zna lopta pogoditi pa poremetiti. Neke od nas su i s akreditacijom oko vrata plesale. Je li nas publika kada znala nagraditi nečim? Ma, nije to takva publika, ljudi samo vade mobitele i to je to.

Voditeljica Monika i Laura na tu su se temu nadovezale.

- Na Kutiji šibica dobivali smo uvredljive komentare, teško je bilo to slušati. To je jednostavno takva kultura, mentalitet. Ide sada nabolje, ljudi prihvaćaju ples, ali nije još kako bi trebalo biti.

Uz još jednu bitnu napomenu.

- Mi nismo cheerleadersice, nego plesačice. U svojim točkama samo imamo elemenata cheerleadinga.

Koji postaje olimpijski sport, ali cure još ne razmišljaju u tom smjeru. Neke nisu dugo razmišljale kada su birale najzgodnijeg rukometaša.

- Kako se zove onaj plavi - tražila nas je Monika malu asistenciju.

- Mario Vuglač - brzo smo riješili enigmu.

Mobiteli su se identičnom brzinom stvorili u rukama svih cura. Jer... Da, znaju kako izgledaju, ali ne i kako se zovu.

- Meni je Marko Panić iz Meškova - malo sramežljivim glasom svog iznenađujućeg favorita otkrila je Marina.

- Filip Vistorop - nakon koje minute ime i prezime svoga je pronašla i Iva.

Nijedna se više nije javljala, a da ne završe tiho i neodlučno, nego efektno i odlučno, "zakucale" su za kraj:

- Da, mi smo najbolje plesačice u Hrvatskoj!