'Naš je budžet na dnu ABA lige, valjda ću dići trofej i kao trener'

Srđan Subotić najbolji je strijelac Košarkaškog kluba Split od hrvatske neovisnosti i zadnji kapetan koji je na Gripe donio trofej namijenjen državnom prvaku. Nakon igračke karijere posvetio se trenerskoj, odradio dvije sezone s kadetima Splita, sezonu kao pomoćni trener Ivici Skelinu i Mili Karakašu, a ove mu je sezone klub povjerio prvu momčad.

Pokretanje videa...

00:21

Split pobijedo Cibonu | Video: Tomislav Gabelić/24sata

Mnogi dobronamjerni prijatelji odvraćali su ga od preuzimanja desetkovane momčadi, koja nije ni sjena prošlogodišnje, koja je igrala oba domaća finala i izborila opstanak u ABA ligi. No Subotić je oduvijek bio "vojnik kluba" i podmetao leđa kad to baš i nije bilo previše pametno, pa je tako podmetnuo leđa i ovaj put, u situaciji kad se ne zna što će i kako gradske vlasti odlučiti o budućnosti europskog giganta.  

Problemi su brojni, momčad uopće nije prošla pripreme, nije kompletirana, Ukić im se tek priključio, Amerikanac Jones otpao je zbog ozljede ramena, treba mu bar još dva kvalitetna igrača..., no unatoč svemu, Subotić šuti i radi, i postiže solidne rezultate. Istina, u ABA ligi još uvijek ne znaju za pobjedu, no na otvaranju sezone su u prva četiri kola igrali protiv favorita Crvene Zvezde, Partizana i Budućnosti te Derbyja od kojeg su izgubili tek nakon drugog produžetka. U Premijer ligi ide im puno bolje, pobijedili su oba konkurenta za trofeje Cibonu i Zadra.

Subotićeva momčad objektivno postiže puno bolje rezultate od očekivanja, a glavni joj je forte snažna obrana, kojom su dovodili u probleme i puno jače momčadi. Pa i Partizan koji vodi legendarni Željko Obradović, a on je osvojio više naslova europskog prvaka kao trener, negoli što je Subotić vodio utakmica u svojoj mladoj trenerskoj karijeri!?

- Kad sam uoči sezone kazao da mi je plan igrati prepoznatljivu kvalitetnu obranu, jer sam i sam bio dobar obrambeni igrač, malo sam se našalio oko svoje igre u obrani. Nisam bio posebno dobar obrambeni igrač, ali znam koliko je to važno i zbog toga i inzistiram da moja momčad igra čvrstu obranu – kaže Subotić.

Kako si se snašao u ulozi prvog trenera?

- Zadovoljan sam. Možda sam neiskusan kad je u pitanju seniorska košarka, ali imam iskustva iz mlađih kategorija gdje sam sve radio sam, bez pomoćnika. Imao sam neku ideju i plan kako bi to trebalo izgledati, i za sada je sve u redu. Tu su i moja dva pomoćnika, Ante Marović i Boran Grgin, obojica imaju dosta iskustva i oni su uz mene kad je to najpotrebnije.

Nije tajna da je klub u nezavidnoj ulozi, kako je raditi kad ne znate što će biti sutra?

- Pokušavam se koncentrirati na svoj posao i ne misliti o stvarima na koje ne mogu utjecati. Za mene je lako, imam i godina i iskustva, važno je da trenutna situacija u i oko kluba ne utječe previše na igrače, da se oni koncentriraju na parket. Čini mi se da se za sada dobro nose sa aktualnom situacijom.

Jesi li bio svjestan težine situacije kad si preuzimao klupu?

- Završio sam trenersku školu i pripremao sam se za trenersku karijeru nakon igračke. Imao sam i načelan dogovor s klubom da ću dobiti priliku u omladinskom pogonu, i sve je vodilo u tom smjeru da jednoga dana, prije ili kasnije, budem prvi trener. Znao sam da ću teško dobiti priliku u situaciji kad je u klubu sve posloženo i odavno odlučio da ću prihvatiti priliku, bez obzira na situaciju, i pokušati izvući najbolje što mogu. Puno toga se dogodilo od početka sezone, neki treneri na klupi ne dožive u 4 - 5 sezona ono što sam ja doživio u ovom kratkom razdoblju, ali nikad nisam požalio. Pokušavam raditi najbolje što mogu, ipak je ovo klub u kome sam napravio prve košarkaške korake i stasao kao igrač

Je li neobično voditi bivše suigrače, prije svih veterane Ukića i Kedžu s kojma si dijelio svlačionicu na početcima karijere?

- Poznavajući obojicu kao prave profesionalce bio sam siguran da će mi i te kako pomoći. Imamo normalnu komunikaciju, oni rade najbolje što mogu za momčad i poveznica su sa svlačionicom. U ovom poslu moraš imati otvoreni odnos, da čuješ i stvari koje možda ne bi volio čuti, a najbitnije je da se problemi što prije rješavaju, a ne guraju pod tepih. Iskusni igrači su tu velika pomoć.

Planirate li dovesti zamjenu za Jonesa?

- To nije pitanje za mene. Budžet je takav kakav je, naš najskuplji igrač je ozlijeđen i pitanje je kad će se vratiti na parket. Igrači koje imam su kvalitetni, vjerujem da se možemo nositi sa svakim, ali pitanje je možemo li u zgusnutom rasporedu držati ovako visoki ritam i nivo igre u dužem razdoblju. Zbog toga nam treba još širine kadra.

Neki kritiziraju vas i klub zbog toga što ne forsirate mlade igrače?

- U situaciji u kojoj se klub nalazi bitno je pokušati napraviti što bolji rezultat, a ključno je da igraju oni koji mogu najviše pomoći. Svi mladi igrači koji su s nama dobivaju  i dobivat će prilike. Koliko zasluže, koliko doprinesu momčadi, toliko igraju, kao i bilo koji drugi igrač. I uvijek će tako biti, ne postoji trener koji će ići kontra sebe i momčadi i stavljati lošije igrače u postavu. Oni koji su otišli na posudbe su u prilici da tamo igraju i dokažu da su zaslužili povratak.  Ključno je da ti mladi momci mogu svojom kvalitetom pridonositi rezultatu. Kroz igračku karijeru nisam vidio puno igrača koji su na račun poklonjene minutaže i prilika nešto napravili, ipak su morali dati sve od sebe. Danas mladi igrači i oni koji brinu o njihovim karijerama bježe od konkurencije i problema kroz mlađe kategorije, i kad dođu u surovi svijet profesionalizma nisu spremni odgovoriti na ono što ih tamo dočeka.

Kakva je budućnost hrvatske košarke?

- Dosta je to kompleksno pitanje, a nisam ja ni prava osoba za odgovor. Ono što mogu reći je da neke zemlje više ulažu te da imaju drugačije zakone kad su u pitanju ulaganja u sport. Mi se mučimo i ne pronalazimo način kako biti konkurentni. Objektivno, u omladinskim kategorijama fali talenata, dijelom i kvalitete rada, djeca danas imaju previše opcija u životu i ne žele se odricati i žrtvovati da bi uspjeli u sportu. To je glavna prepreka da bi barem pokušali nadoknaditi razlike u budžetu u odnosu na konkurenciju.

Kolike su razlike u budžetima vas i najvećih konkurenata?

- Ne volim priče o budžetima, mi se moramo pokušati nositi s onim što imamo, a netko tko donosi odluke morao bi znati što je realno, što se objektivno može u takvom odnosu snaga. Mi smo u ABA ligi na dnu ljestvice po budžetu, a uz to treba naglasiti i kako jedan euro ne vrijedi jednako u Hrvatskoj kao u Srbiji ili BiH. Velike su razlike u porezima, u cijeni života, u načinima na koji se plaćaju igrači...

Koja je realnost Splita u tim okvirima?

- Najveći problem je što ljudi ne žele prihvatiti realnost, oni žele vidjeti da mi svaku domaću utakmicu pobjeđujemo. A to nije realno. Realno je da mi pokušamo pobijediti svaku domaću utakmicu, iako objektivno nismo favoriti protiv niti jedne regionalne momčadi. Pogotovo protiv vodećih, čiji je jedan igrač skuplji od cijele naše momčadi. Postoji razlog zašto netko toliko košta, a to je, naravno, njegova kvaliteta.  No to ne znači da mi nećemo dati sve od sebe. Meni je kao treneru najvažnije da što više utakmica igramo na gornjoj granici svojih mogućnosti. Da pobjeđujemo konkurente, kako bi i mi i oni shvatili da se ne nas mora računati kad se bude odlučivalo o trofejima. Liga je ove sezone jako dobra, vjerujem kako će momčadi iz sredine ljestvice pobjeđivati ABA ligaše češće nego ranije.

Koliko je realna borba za trofeje, objektivno, momčad vam je lošija nego prošle sezone?

- Momčad je sastavljena od karakterno dobrih momaka koji mogu izvući svoj maksimum u puno više situacija, i to je naša najveća kvaliteta. Ali da bi držali taj nivo i borili se za trofeje, treba nam širine, jer je energetska potrošnja velika.

Koliko vam može pomoći veteran Roko Ukić?

- O Rokovom odnosu prema sportu i karakteru sve smo još jednom saznali u prošloj sezoni kada je odlučio da neće sjediti i primati ozbiljan novac, nego je pristao igrati za nas besplatno. On može odigrati bolje ili lošije, ali taj dio koji on nosi sa sobom i daje mladim igračima, je vrlo važan. Kad oni vide da on u svojim godinama na svakom treningu ide 100%, ne bi se ni oni smjeli štedjeti.

Možete li se boriti za trofeje u ovoj sezoni?

- Pobijedili smo i Cibonu i Zadar, što znači da možemo. Imamo karakternu momčad, i kad dođemo u završnicu sezone možemo otići do kraj.

Jesi li imao igračkog ili trenerskog uzora?

- Ne, volio sam pogledati Tonija Kukoča i Penny Hardawaya, ali nikad nisam želio biti kao oni. Nisam kopirao, ali sam uzimao neke stvari koje bi mi se svidjele. Učio sam i od suigrača, igrao sam s Rađom, Zdovcom, Vujčićem, Ukićem, Pippenom... Jednako je i kad su u pitanju treneri, imao sam od koga učiti jer su me vodili Jasmin Repeša, Neven Spahija, Slobodan Subotić, Aleksandar Petrović, Petar Skansi. Jako cijenim ono što radi Igor Miličić, puno sam naučio i od Nikše Bavčevića i Ivice Skelina koji su također dobri treneri, iako nisu kod nas cijenjeni koliko bi trebali biti. Smatram da svaki trener mora biti svoj, a ne kopija, ne mogu ja voditi svoju momčad na način kako to radi Željko Obradović. Koliko god bi svaki trener to htio, drugačiji smo karakteri.

A i on je imao više naslova europskog prvaka nego vi utakmica na klupi seniorske momčadi kad ste prije dva tjedna igrali jedna protiv drugoga?

- Zanimljivo, nisam o tome razmišljao ali stvarno je fascinantan podatak, baš kao i njegova karijera.

Zadnji si kapetan Splita koji je podigao trofej namijenjen prvaku. Možete li to ponoviti i kao trener?

- Daleko je kraj sezone, rano je o tome pričati. Vjerovao sam i lani da je moguće, igrali smo dva finala, nadao sam se trofeju, ali smo za malo ostali kratki. Jedino je ispravno vjerovati, nadati se i dati sve od sebe. Vidjet ćemo koliko je to realno, ali kao sportaš moraš vjerovati da možeš otići do kraja.

Tko te savjetuje i ukazuje na pogreške?

- Imam krug prijatelja koji razumiju košarku i koji su jako realni i bez ustezanja mi kažu što misle, što nije dobro. Mogu nazvati i neke trenere s kojima sam u dobrim odnosima, a zahvalan sam i na podršci i savjetima trenera koji su me vodili kroz omladinski pogon kao što je Petar Bezelj. Ipak, najviše mi pomažu pomoćni treneri koji su uz mene svaki dan i koji vide i znaju što se događa. Po meni je jako važno imati iskrene ljude uz sebe, nekoga tko ti može dati širu sliku i želi iskreno reći kad nešto ne valja.