Krovna nogometna organizacija tako je željela potaknuti napadački nogomet i spriječiti momčadi da se zatvore, čekaju kraj utakmice i svoju priliku traže u raspucavanju s bijele točke. A povod su im bili Maradona i Argentina
Sport
Komentari 2
Krovna nogometna organizacija tako je željela potaknuti napadački nogomet i spriječiti momčadi da se zatvore, čekaju kraj utakmice i svoju priliku traže u raspucavanju s bijele točke. A povod su im bili Maradona i Argentina
Pisao je o tome u rujnu 1991. Večernji list, pozivajući se na talijanski sportski dnevnik »Gazzetta dello Sport«. Ideja, srećom po nogomet kakav danas poznajemo, nije pala na plodno tlo. A plan je bio jednostavan: ako nakon 90 minuta i produžetaka nema pobjednika, dalje prolazi momčad koja je tijekom regularnog dijela utakmice izvela više udaraca iz kuta.
FIFA je tako željela potaknuti napadački nogomet i spriječiti momčadi da se zatvore, čekaju kraj utakmice i svoju priliku traže u raspucavanju s bijele točke.
Povod za raspravu bilo je Svjetsko prvenstvo održano godinu ranije u Italiji. Argentina predvođena Diegom Maradonom i Claudiom Caniggiom stigla je sve do finala, a četvrtfinale protiv Jugoslavije i polufinale protiv Italije prošla je nakon izvođenja jedanaesteraca. U tadašnjem tekstu njihova je igra opisana kao dosadna i obrambena, upravo kao primjer nogometa koji su zagovornici promjena željeli spriječiti.
Ideja s kornerima, međutim, nije baš oduševila igrače.
- Tko zna koliko će trikova izmisliti klubovi kako bi dobili susret na što više izvedenih udaraca iz kuta - upozorio je tada Caniggia.
I bio je to prilično logičan prigovor. Umjesto momčadi koja posljednje minute čuva rezultat čekajući penale, nogomet je mogao dobiti momčadi koje posljednjih deset minuta pokušavaju pogoditi protivničkog braniča u nogu kako bi izborile još jedan korner.
Ali korneri nisu bili jedina revolucionarna ideja koja se tada vrtjela nogometnim krugovima. Razmatralo se i pravilo prema kojem bi u produžetku pobijedila momčad koja prva postigne pogodak. Bila je to zamisao onoga što će nekoliko godina poslije doista postati poznato kao 'zlatni gol'.
Ni Ruud Gullit nije bio impresioniran idejom s kornerima
- Tko je lud da napada ako je za pobjedu dovoljan tek jedan dobar protunapad - , govorio je nizozemski as, koji je prijedlog smatrao »kretenskim«.
Raspravljalo se tada i o drugim zahvatima koji danas zvuče gotovo nevjerojatno. Spominjalo se povećavanje dimenzija gola, ali i ograničavanje prostora na kojem vrijedi zaleđe. Jedan eksperiment predviđao je da se ofsajd dosuđuje tek u posljednjih 16 metara terena, no Gullit je tvrdio da je takvo pravilo na tadašnjem Svjetskom prvenstvu igrača do 17 godina proizvelo samo – dosadu.
Trideset i pet godina poslije zanimljivo je čitati koliko je FIFA već tada tražila način da nogomet učini bržim, napadačkijim i atraktivnijim. Neke ideje završile su u ladici, neke su zaživjele pa nestale. Zlatni gol uveden je tijekom 1990-ih, korišten je i na najvećim natjecanjima, a FIFA ga je 2004. napustila.
Jedanaesterci su, međutim, preživjeli.
A nogomet je tako izbjegao mogućnost da finale Svjetskog prvenstva jednog dana završi 0-0, a svjetski prvak postane reprezentacija koja je pobijedila – 7:6 u kornerima.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+