Tko je mislio da će hrvatski ženski rukomet u sljedećih barem još 15 godina primirisati medalji. Pa su "kraljice šoka" ispričale bajku u domovini bajki. A u "andersenovski" turnir u Egiptu sve još uvijek stignu i mogu pretvoriti i Duvnjak, Karačić, Šego...
Što vam zvuči teže? Pobijediti Poljsku, domaćina i tada još uvijek svjetsku silu, pred 15 tisuća Poljaka s barem 11 razlike ili da pojačani Katar s glavnom zvijezdom Capoteom pobijedi Argentinu, a onda Hrvatska Dansku?
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
22:16
Pa čak i ovo prvo, zar ne? Da, tragedija je, priznali su i u našim polurazbijenim redovima, izgubiti od Argentine u rukometu, ali, ljudi, Hrvatska još uvijek nije ispala sa Svjetskog prvenstva. I to je najbolja vijest nakon one grozote subotnje večeri.
Hrvatska nada u četvrtfinale još je uvijek opipljiva, nije mala iako se tako činilo i još uvijek možda nekome čini zbog onoga što je Hrvatska odigrala dosad. Da bismo uopće došli u poziciju odlučivati o svojoj sudbini, Katar mora pobijediti Argentinu, za što ima motiv jer i on može proći u četvrtfinale dočeka li naš poraz, a onda smo na potezu mi protiv Danaca koji dosad izgledaju najbolje na cijelom turniru na kojem su još malo podebljali etiketu prvih favorita.
Kataru su u Egipat stigli bitni igrači koji su se uoči puta zarazili korona virusom, među kojima je spomenuti Capote uvjerljivo najveća zvijezda i igrač s kojim su 50 posto bolja reprezentacija. Već je Bareinu odmah utrpao devet komada. I koliko je to god dobra vijest za njih, jednako je i za nas jer Katar je s njim favorit protiv Argentinaca. I očekujemo da će nam utakmicu s Danskom pretvoriti u taj najavljeni rat.
Danska? Sigurno je prva u skupini, uoči Japana i do njih je došla crijevna viroza, najvažnije, do Mikkela Hansena koji će se teško pojaviti na terenu. Međutim, tko god igrao, a Nikolaj Jacobsen morat će biti i mudar, moramo računati na to da će Danci sigurno poželjeti iskoristiti priliku i maknuti si Hrvatsku s puta koji nas može spojiti opet u polufinalu. Ma kako god Hrvatska izgledala.
A to je polufinale, recimo, prije pet godina na Europskom prvenstvu u Poljskoj izgledalo... Ha, pa vjerojatno je, kao i nedavno rukometašicama, Hrvatski rukometni savez već bukirao karte za povratak kući. A onda je Hrvatska izvela čudo u Krakowu, razbila Poljake s 14 razlike, čak tri više nego što je trebalo. Ivan Stevanović obranio je 13 udaraca, Manuel Štrlek zabio 11 golova, Marino Marić sedam... A kući smo se od otpisanih vratili s broncom.
I zašto bismo onda, kada tim vlastitim primjerom znamo da je sve moguće, sami sebi još dodatno pucali u ionako ranjenu nogu. Lino je napravio kiks, još veći jaz u povjerenju između njega i igrača, no znate da izvedu čudesa Hrvati kad im nitko ne vjeruje. Pa tko je Goranu 2001. dao ikakve šanse za Wimbledon. Da su Englezi pozivnice podijelili dan kasnije, ne bi je dobio jer je dva tjedna prije Wimbledona izgubio od anonimnog Cristiana Carattija, Talijana koji je jedva znao hodati na travi. Nismo li otpisali i nogometaše uoči gostovanja u Ukrajini da uopće ugledaju Rusiju, pa su tamo postali svjetski viceprvaci?
Ili, zadnji i najbolji primjer, tko je mislio da će hrvatski ženski rukomet u sljedećih barem još 15 godina primirisati medalji. Pa su "kraljice šoka" ispričale bajku u domovini bajki. A u "andersenovski" turnir u Egiptu sve još uvijek stignu i mogu pretvoriti i Duvnjak, Karačić, Šego...
