Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
45 komentara

Niko je bio majstor u judu: Boli što me Ćiro nije pozvao na SP

U kući Kovačevih u Berlinu otac Mato i majka Ivka pričali su isključivo hrvatski, a mali Niko je kao dijete na dar dobio dres Rummeniggea, tada najboljeg igrača Bayerna, a danas predsjednika minhenskog kluba

Foto: DPA, Goran Stanzl, Igor Kralj/PIXSELL
45 komentara

Sve je počelo 1976, u stanu Kovačevih u Berlinu. Mali Niko imao je pet godina i na TV-u gledao je finale Kupa prvaka. Bayern je u Glasgowu pobijedio St. Etienne, a Karl Heinz Rummenigge letio je terenom. Baš taj Rummenigge, kojem se Niko divio te večeri, 43 godine kasnije bit će mu šef.

- U kući navijamo za Bayern i djeca će vjerojatno navijati za Bayern - rekao je otac Mato.

Na hrvatskom, naravno, Jer u kući Kovačevih, otac Mato i majka Ivka pričali su isključivo hrvatski. I te večeri Niko je zavolio Bayern, za kojeg će cijeli život biti emotivno vezan. Četiri godine poslije, kad je imao devet godina, Niko se upisao u lokalni berlinski klub Rapide Wedding. Već kao dijete odskakao je znanjem i zalaganjem, a kad god bi zabio gol brat Robert vikao je: 'Tata, zabio je kao Rummenigge'. 

Foto: MICHAEL DALDER

- Jedva sam stajao na nogama, a navečer me čekala dopunska jezična škola. Sanjao sam krevet odmah nakon glavnog dnevnika - rekao je Niko u knjizi Andrije Kačića Karlina "Kovači vatrene sreće".

Zbog svoje upornosti Niko je odmah stekao povjerenje trenera i čelnika kluba. A u glavi su mu odzvanjale očeve riječi. 

- Stoput bi mi prolazile kroz glavu njegove riječi da se samo radom i upornošću može uspjeti. Bez muke nema nauke, govorio bi mi otac, a ja sam slušao - kaže Niko. 

A već kao 10-godišnjak odlučio se posvetiti nogometu. 

- Subotom navečer bi moji vršnjaci izlazili van, a ja sam morao rano u krevet jer sam u nedjelju ujutro imao utakmicu. Budio sam se u 7.30 jer su utakmice bile u 10. Htio sam izaći, ali mi je razum govorio da se moram spremiti za utakmicu.Igrao sam desno krilo, bio sam najmanji, ali vrlo brz.

Nogomet je postao njegova mladenačka ljubav, kad bi došao kući s treninga, gledao se Bayern.

- Tad sam dobio na dar dres od Rummeniggea, broj 11. Mojoj sreći nije bilo kraja. 

Niko je kao dijete imao karakteristike koje će ga pratiti cijelu karijeru, kao igrača i danas kao trenera. Upornost i beskompromisna trka. I bez predaje. Podnosio je udarce, ali ih je i zadavao. Malo tko zna, ali Niko je uz nogomet trenirao i judo i tu je stekao tu borbenu crtu. I došao je do plavog pojasa.

- Morao sam se odlučiti za jedan sport, a nogomet mi je bio u krvi.

Treninzi su stigli na naplatu kad je imao 12 godina. Na kućnu adresu mu je stigao poziv berlinske reprezentacije. Svaki njemački grad imao je svoju reprezentaciju od 12 do 14 godina, a Niko je igrao s Christianom Ziegeom, kasnijim njemačkim reprezentativcem. 

FUSSBALL  1. Liga  FC Bayern  JUBEL  Meisterschale | Autor: Markus Ulmer/DPA/PIXSELL Foto: Markus Ulmer/DPA/PIXSELL

- Berlinska reprezentacija je bila kanta za napucavanje, ali te godine smo osvojili treće mjesto na prvenstvu Njemačke - kaže Niko.

Osam godina proveo je u lokalnom Rapidu, a onda, kad je imao 16 htio je sve napustiti. Nije mu se više igrao nogomet. 

-  Nisam imao volje više ići na treninge i utakmice, ne znam što mi je došlo, ali sam ostao bez volje. Tu je opet otac odigrao značajnu ulogu. Nije me tjerao, već mi je rekao da je sretan što se ne vučem po ulicama i da mu je drago što uvijek zna da sam na nogometu i treninzima, a ne po berlinskim ulicama

Nastavio je igrati, u međuvremenu je maturirao, ali je i dalje išao u dopunsku školu na sate hrvatskog jezika. Datum koji će kasnije pamtiti cijeli život je 11. travnja 1991. kada je potpisao prvi profesionalni ugovor s Herthom. Imao je 18 godina. U Herthi je proveo pet godina, sve u drugoj ligi. 

- U drugoj njemačkoj ligi nije se baš puno igralo na tehniku, bila je to fizička snaga, na rubu iscrpljenosti. Nije bilo u drugoj ligi tv kamera, teško su treneri iz Bundeslige dolazili do informacija o nama iz nižih liga. A svi smo čekali poziv Bundeslige. 

Na jednom zimskom turniru u Berlinu stigao je i zagrebački Dinamo, kojeg je trenirao Ćiro Blažević. 

- Tada sam čuo da sam se na tom turniru svidio Ottu Rehaggelu, ali ni danas ne znam je li me netko zavaljao ili je to bila istina. Ostao sam u Herthi, nama u drugoj ligi bilo je jako teško probiti se do prve. Da sam bio junior u nekom prvoligašu, puno bih lakše našao mjesto u Bundesligi. 

Niko Kovac, Portrait | Autor: Markus Ulmer/DPA/PIXSELL Foto: Markus Ulmer/DPA/PIXSELL

No trud se isplatio i Niko je prešao u Bayer Leverkusen, a odmah za njim prešao je i brat Robert. Postali su nezamjenjivi igrači, a tek tada, kad su počeli igrati za Bayer do hrvatske je stigao glas da "imaju, tamo u Njemačkoj, nekakvi Kovači, koji su veliki Hrvati". 

Sanjali su o pozivu za Hrvatsku, a Europsko prvenstvo 1996. gledali su u berlinskom kafiću gdje se okupljaju Hrvati. Niko i Robert bili su odjeveni u hrvatske dresove, kape, a oko vrata šalove.

- Gledao sam u hrvatske igrače kao u Bogove. Maštao sam kako ću jednog dana igrati za Hrvatsku uz sve te velikane kao Šuker, Boban, Bokšić.. Iskreno, nisam vjerovao da će to biti moguće - kaže Niko. 

Bio je jako vezan za Hrvatsku, a umalo je, i to se malo zna, završio u Dinamu.

- Išao sam s roditeljima u Zagreb i bio sam na probnom treningu u Dinamu, imao sam 17 godina. Sa mnom su trenirali Peternac, Zoran Mamić, Turković... Bio sam presretan, a još sretniji kad sam čuo da ćemo igrati još jednu probnu utakmicu u Dugoj Resi. Sa mnom je igrao i brat Zvonimira Bobana, Dražen Boban. Odigrao sam odlično, vratio se u Njemačku i čekao da mi se netko iz Dinama javi. Nikad mi se nisu javili. 

No, javili su mu se iz HNS-a. Godina je 1998. i Hrvatska je nastupala u Maroku, na Kupu kralja Hassana.

- Dobar dan, jesam li dobio gospodina Niku Kovača - iznenadio ga je glas Zorislava Srebrića.

- Mislio sam da se netko šali, bio sam izvan sebe. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim što se događa. Odmah sam rezervirao avionsku kartu, pazio sam da slučajno ne zakasnim. Pazite, cijeli život čekam poziv i sad da zakasnim. No nekoliko dana prije hrvatskog stigao mi je poziv Njemačke. Odbio sam ga jer sam u srcu vjerovao da će jednom stići i poziv Hrvatske. 

Na put je krenuo sa Zvonimirom Soldom, letjeli su iz Frankfurta marokanskom zrakoplovnom tvrtkom. Cimer mu je bio Zoran Mamić.

- Sjećam se prvog treninga, dobio sam Lotto opremu od ekonoma, rekao mi je: 'Mali, ne boj se'. Ja sam bio izvan sebe, Ušao sam u svlačionicu, rekao: Bok, ja sam Niko. I gledao sve te veličine, koje sam do jučer gledao na televiziji. Molio sam se da nešto ne zeznem na treningu, išao sam kao avion. 

Foto: Robert Anic/PIXSELL

Ćiru nije poznavao, vidio ga je tek jednom, na turniru u Berlinu. I onda vrisak.

- Nikooooo! Kako to trčiššš?! - povikao je Ćiro.

- Nisam znao što napraviti, znao sam da treneri grade autoritet na nama mlađima. Ali, šutio sam i ponavljao u sebi: 'Niko, pa ti se dodaješ s Prosinečkim i Asanovićem, ovo je kao san'. Pokušavao sam što manje pričati jer me bilo strah da moj hrvatski nije dobar kao njihov. Nisam se htio sramotiti. Tek danas vidim da je to bilo jako loša odluka. 

U reprezentaciji ga je zezao Aljoša Asanović.

- Zvao me Robert, a kasnije mog brata Niko. Iako sam odgajan u hrvatskom duhu, nisam navikao na takvu šalu, u Njemačkoj su svi smrtno ozbiljni. Čak sam u jednom trenutku htio zamoliti Asanovića da me prestane zezati, ali gdje ćete to reći jednom Asanoviću. Kasnije mi je ta šala bilo toliko ugodna, da sam prepričavao roditeljima i bratu Robertu, nisu vjerovali. Bio je to pravi hrvatski duh, nasuprot njemačke ozbiljnosti, ovo je bilo baš što mi je trebalo. 

No sreću je vrlo brzo zamijenila bol, koju nikad nije prebolio. Iako je igrao kvalifikacije, Ćiro Blažević nije ga vodio na Svjetsko prvenstvo u Francusku 1998. Imao je Ćiro svoje ideje, u koje se nije uklapao Niko. 

Foto: Robert Anic/PIXSELL

- Nekako mi se čini da mi je ta brončana medalja oteta. Vjerojatno ne bih igrao ni minute, ali samo da sam osjetio tu atmosferu. Smatram da sam zaslužan, jer sam bio tu, na licu mjesta u većini kvalifikacijskih utakmica. Osjećao sam veliku žalost i bol koju nisam do danas prebolio. Mislim da sam zaslužio. Umjesto mene išli su neki drugi igrači, koje je valjda trebalo prodati. U Njemačkoj sam bio naučen na korektnost, bez zakulisnih radnji i mućki...

Kapetansku vrpcu dao mu je Zlatko Kranjčar 2004., a bio je to dan koji Niko nikad neće zaboraviti. Kao ni SP 2002.,kad je nosio desetku.

- Nije mi bilo važno koji broj nosim, ali svi su uzeli dresove i ostali su 5 i 10 i ja i Rapaić. Rapaić hoće desetku, ali ja ne želim broj pet. I predložim da bacimo novčić. Ja sam pobijedio i nosio 10, a Rapaić je na tom prvenstvu nosio peticu, kao Zidane. 

Za Hrvatsku je odigrao 83 utakmice i zabio 14 golova. Svaku utakmicu odigrao je beskompromisno, njegov dres uvijek je bio natopljen znojem. Na njega se uvijek moglo osloniti. I danas, kad je s Bayernom postao prvak Njemačke, Niko pokazuje one osobine koje su ga pratile cijelu karijeru. Borac koji se nikad ne predaje. 

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Foto: Davor Javorovic/PIXSELL

Foto: KAI PFAFFENBACH

Foto: KAI PFAFFENBACH

Naši partneri pišu
Message