Sport

Komentari 12

'Oborila sam Guinnessov rekord u ronjenju u zaleđenom jezeru, a ronila sam čak i na Himalaji'

'Oborila sam Guinnessov rekord u ronjenju u zaleđenom jezeru, a ronila sam čak i na Himalaji'

'Nemir, mir, avantura' tri su riječi kojima bi se opisala svjetska rekorderka u ronjenju na dah Lidija Lijić-Vulić. Vlasnica je najvišeg zarona na 4500 metara u Himalaji, a pod vodom drži dah šest minuta

I dok većina ljudi jedva uspijeva uskladiti posao i privatne obveze, Lidija Lijić Vulić (38) uspješna je arhitektica, alpinistica, pilotkinja i peterostruka prvakinja u ronjenju. Dubina je njezina komfor zona, za sebe kaže da je velika zaljubljenica u život, a jedna od neostvarenih želja joj je roniti s kitovima na Tongi. Za sve to potrebno je puno odricanja i jako dobra organizacija. Svestrana Splićanka odvela nas je u svijet ispod vodene površine, njezin drugi dom. 

Ljubav prema ronjenju za Lidiju je počela još u djetinjstvu, a strast se kasnije transformirala u natjecateljski aspekt.

- Za sve su zaslužna ljetovanja na pustom otoku negdje pokraj Drvenika, gdje sam s roditeljima kao dijete odlazila svako ljeto. Provesti dva mjeseca na malom otoku, bez struje, vode i igračaka, jedino što preostaje je istraživanje mora. Vjerujem da je to bio i ostao suptilni motiv moje želje za boravkom ispod površine - kazala je Lidija.

Lijić-Vulić rušila je pet puta svjetski rekord u ronjenju na dah na raznim svjetskim i europskim natjecanjima - u Turskoj 2013. i 2014., na Visu 2013., u Italiji i u Beogradu 2019. godine.

- Trenutni osobni rekord dubina je od 225 metara dinamika s perajama, 200 metara dinamika sa stereoperajama, 165 metara bez peraja, statika oko 6 minuta i dubina free immersion 51 metar - rekla je Lidija.

Dinamika sa stereo perajama je horizontalni zaron s dvije peraje. Statika je jedina disciplina u kojoj se mjeri vrijeme dok se u svim ostalim gleda samo preronjena udaljenost (duzina u bazenu, dubina u moru). Ronilac nepomično pluta na površini bazena s uronjenim dišnim putevi te se vrijeme mjeri u apneji (držanju daha). 'Free immersion' disciplina je u kojoj ronilac zaranja u dubinu, povlačeći se po konopu pri zaronu i izronu, a cilj je postići maksimalnu dubinu.

Lidija je oborila i Guinnessov rekord u zaronu ispod leda u austrijskom jezeru Weissensee. Temperatura jezera bila je 0 ili malo ispod, a radilo se o dužini od 147 metara. Vlasnica najvišeg zarona na visini od 4500 metara postavljenog na Himalaji 2017. godine otkrila nam je detalje projekta koji je djelomično financirala Thalasso Therapia Opatija.

- Projekt je odrađen u suradnji s Vitomirom Maričićem koji je tada postavio i muški rekord. Pratio nas je Viktor Ivaniš, liječnik specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju. Projekt je trajao tri tjedna, a u prva dva tjedna odradili smo aklimatizaciju na Annapurna Base Campu. Kasnije smo usponom na Ice Lake u regiji Manang napravili statiku u djelomično zaleđenom jezeru - rekla je Lidija i dodala:

- Spavali smo po lodgeovima koji se nalaze na ruti. Sve je bilo jako skromno, ali u Himalaji od ljepote i svega što vas okružuje ne stignete razmišljati o onome što vam nedostaje. Izazov projekta je na toj visini u uvjetima razrijeđenog zraka držati dah i naravno, obući se u ronilačko odijelo i ne pothladiti se. Nismo imali nikakve podatke da je netko to prije uspješno napravio pa je samim time sve bilo jako izazovno. 

Nema toga što Splićanki ne leži, od dinamike s perajama u bazenu, statike ili pak dinamike s monoperajom, ali ipak priznaje da joj je najdraže ronjenje u moru. Upozorila je i na potencijalne opasnosti koje ovaj ekstreman sport nosi te kakve su sigurnosne mjere u slučaju da do njih dođe.

- Srećom, nikada nisam imala problema. Na treninzima se uvijek roni u paru, a na natjecanjima se jako pazi na sigurnost. Ronilac je u dubini praćen na sonaru dok ga pri izronu na otprilike 30 metara, u zoni koja je najkritičnija za ronioca, čekaju sigurnosni ronioci koja ga isprate na površinu. Postoji evakuacijski plan koji uključuje transport do najbliže bolnice, a na kopnu je uvijek spreman liječnik s kisikom - objasnila je Lidija.

Unatoč tome što je iskusna u ronjenju i iza sebe ima velike rezultate, Lidija ima trenutke kada shvati da je bolje ne forsirati te da treba osluškivati tijelo. 

- Od dugih zarona najčešće odustajem na treninzima kada shvatim da nije dobar dan, a nekad zbilja nije. Nažalost, na to ne mogu utjecati i to je jednostavno tako. Upravo takve situacije treba znati prepoznati i poštivati - rekla je Lidija i dodala:

- Na natjecanjima funkcioniram najbolje jer mi je fokus savršen i sva su mi osjetila izoštrena. Za ronjenje je prije svega potrebna dobra psiha. Možete imati izvrsne rezultate na treninzima, ali ako niste psihički dovoljno jaki odraditi to u uvjetima izuzetnog stresa, ništa od toga ne vrijedi. Jako je teško posložiti misli tako da ste dovoljno motivirani kako bi ostvarili rezultat, da ste sposobni isključiti sve distrakcije oko sebe i fokusirati se na izvedbu, pratiti svoje tijelo i znati kada je dosta.

Ronjenje nije jedini sport u Lidijinom životu. Kao dijete se bavila tenisom u kojem je bila prosječna ali ono što ju najviše ispunjava su sportovi koji imaju komponentu boravka u prirodi.

- To ipak više volim, opušta me, puni baterije pa se tako i više dajem - rekla je.

Osim što je velika ljubiteljica prirode, ambiciozna Splićanka završila je arhitekturu te unatoč prebukiranom rasporedu uvijek pronađe vremena za trening. 

- Trenutno radim kao projektant u Brodosplitu te moram priznati kako je bilo poprilično izazovno građevine zamijeniti za brodove. Bez obzira na volju, uvjete i raspoloženje, trening je svaki dan imperativ značilo to i da nakon dugog dana na poslu otiđem na trening u 23 sata - kazala je Lidija i dodala:

- Arhitektura je za mene jedna horizontalna linija koju je potrebno prekinuti nekim vertikalama: ronjenje, letenje i alpinizam. Volim mijenjati perspektive jer iz svake pojedine aktivnosti čovjek nauči nešto o svijetu i o samom sebi. Upravo je to ljepota života. 
Lidija se u početku bavila slobodnim penjanjem i ronjenjem na boce, ali joj je falio sportski aspekt. Samostalni projektni ured otvorila je 2011. godine, a 2018. karijeru nastavlja u projektiranju brodova otvarajući tako novu poveznicu struke, bliže moru.

- Otkrila sam ronjenje na dah u trenutku kada sam odlazila na studij u Italiju koja je prepuna klubova s vrhunskim roniocima. Do završetka fakulteta već sam ostvarila značajnije rezultate što mi je samo bila motivacija da nastavim dalje. Uz vođenje vlastitog projektnog ureda, nije bilo lako ukombinirati treninge, ali želja je bila poprilično jaka. Alpinizam i ronjenje sastavni su dio mog života, a u međuvremenu se tu pojavilo i aviatičarstvo. 

Lidija je 2015. završila obuku za pilota letjelice te nam je otkrila kako je završila u oblacima.

- Ležala sam na vrhu Kamešnice, planine pokraj Splita, uživajući u nebu kojim je proletjela jedrilica. Isti tren sam poželjela biti u njoj. Idući dan sam upisala obuku koja je koštala oko 2000 eura. Potrebno je odslušati edukaciju u trajanju od tri  mjeseca nakon čega se ide na praktični dio u trajanju od 60 sati - rekla je i dodala:

- Nije me bilo strah, do trenutka kada sam morala laširati, napraviti svoj prvi samostalni let. Mislim da mi je to bio jedan od najvećih strahova u životu, trenutak kad je instruktor izašao iz jedrilice i rekao “sad letiš sama”. 
Hrvatska ronilačka reprezentativka pet puta je nominirana za sportašicu godine od strane Hrvatskog olimpijskog odbora, brojna postignuća i medalje su iza nje, ali neka je ipak htjela izdvojiti.

- To su prva medalja, zlatna, s europskog prvenstva u ronjenju na dah i nagrada Splitski cvit, a najteže je dobiti priznanje iz vlastitog grada - rekla je Lijić-Vulić.

Poduzetna i talentirana Lidija priznaje kako ima još puno neostvarenih želja.

- Zaroniti s kitovima na Tongi, penjati El Capitan, jedriti po Pacifiku, preroniti svaki otočić koji se nađe na putu, popeti na Alpamayo (planina u Peruu), napraviti visinski i dubinski rekord u jednom danu, prehodati Patagoniju, zaroniti na Antarktiku, motorom proći Route 66, snimiti neki dobar dokumentarac o najljepšim podmorjima svijeta… - rekla je.

Nema toga što hrabra Lidija ne bi probala, ali s druge strane savjetuje i drugima bavljenje sportom, makar rekreacijski. 

- Amatersko ronjenje definitivno je aktivnost koju bih preporučila svima. Taj predivan svijet tišine koji se krije ispod površine je nešto sto je svima dostupno. Ako govorimo o natjecateljskoj razini,  ona nije za svakoga jer je potrebno uložiti jako puno truda. To je sport u kojem morate jako dobro znati ocijeniti motivaciju i želju za postizanjem cilja.  Pretjerivanje može dovesti do nesvjestice što je nevažeći rezultat kada pričamo o natjecanjima. Ronjenje je prije svega mentalni sport, a generalno se jako malo ljudi želi s time baviti - objasnila je Lidija i dodala:

- Za sve koji odluče amaterski roniti preporučila bih završavanje osnovnog tečaja za ronjenje. To je preduvjet kako bi naučili neke osnove, razumjeli sto se točno događa u tijelu tijekom zarona te koja su pravila i opasnosti koje dolaze s kršenjem istih. Donja dobna granica za polaganje tečaja je 16 godina, a gornje nema, osim u slučaju ozbiljnijih zdravstvenih dijagnoza.

Dakle, prije upuštanja u avanturu ronjenja potrebno je kritički procijeniti osobne mogućnosti, ali i kupiti opremu.

- Kvalitetno odijelo može naći za oko 1300 kuna, peraje 500 kuna i maska za nešto malo više od 100 kuna. Na tečaju se oprema može isprobati te iz prve ruke vidjeti što vam više ili manje odgovara - kazala je.

Ono što svi znamo je da sport pozitivno utječe na fizičko zdravlje, ali postoji i psihološka korist o kojoj se rjeđe govori, a proizlazi iz sudjelovanja u tjelesnim aktivnostima i to u obliku poboljšanja mentalnog zdravlja. 

- Ronjenje mi je kao i svaki sport pomoglo upoznati sebe, naučilo me fokusiranju, odricanju i ustrajanosti na putu ka ostvarivanju cilja. Naučilo me hrabrosti, vjeri u sebe, otkrilo koliko sam ustvari jaka i kada ne mislim da jesam - zaključila je svjetska rekorderka. 

 

 

Najčitaniji članci