'Odrastao sam u siromaštvu, u boli i patnji, ali to me izgradilo'

Kad se sjetim djetinjstva, sjetim se boli i patnje. Živio sam teško, u siromaštvu, svaki dan bila je borba. Ali baš zato sam i dovoljno rano naučio da samo kroz bol čovjek jača. Bez boli nema napretka. Moraš osjetiti kako je biti u blatu da bi znao ustati, govori nam izbornik Lino Červar (67) u danima uoči EP-a.  

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:39

Video: 24sata.hr

Na pragu je sedamdesetih, iza sebe ima 40 godina trenerskog posla, prošao je četiri države, osvojio olimpijsko i svjetsko zlato, po dvije europske i svjetske bronce, nešto u svemu tome i zaradio. No slike iz djetinjstva ne nestaju.

- Mama Letizija bila je čistačica, a tata Petar poluškolovani metalostrugar. Bili smo prava radnička obitelj, a bavili smo se i poljoprivredom. Uzgajali smo lješnjake, imali komad zemlje... - vraća Lino film na odrastanje u selu Delići u blizini Vrsara.

Priča iz djetinjstva kaže da nije govorio sve do pete godine, a progovorio je - od straha. Nakon što se izgubio u vinogradu... Uskoro se obitelj preselila u Umag, u radničku, siromašnu četvrt, a veliku tragediju proživio je kad mu je majka Letizija preminula od leukemije. Bilo mu je tek 12...

Tata skriven iza stabla

- Bio sam najmlađe dijete, brat Petar i sestra Marija bili su stariji od mene, a tata Petar brinuo se za nas. Da, tata je bio Petar, brat je bio Petar, a sad imam i unuka Petra. Ima četiri godine, ali već vidim da ima dosta njihovih osobina - sa sjetom priča Červar koji oca pamti kao blagog i odmjerenog, ali vrlo autoritativnog čovjeka.

- Moj tata nije bio školovan čovjek, ali razumio se u sve. Bio je vrlo inteligentan čovjek koji je sve rješavao bez povišenog tona. Imao je fini nastup, ali i riječ koja reže. Ja sam puno temperamentniji od njega, on nikad nije galamio, ali puno sam od njega pokupio - priznaje Lino.

Zbog razlike u karakterima čak je i zabranjivao ocu da ga dolazi gledati kako vodi utakmice.

- Nisam dopuštao da dolazi jer je moje ponašanje bilo jako glasno, temperamentno, a on je bio sve suprotno. Jedanput je došao, sakrio se iza nekakvog stabla i kriomice me gledao. Naravno da sam ga vidio krajičkom oka i poslije sam ga pitao zašto je došao kad sam rekao da ne dolazi. Rekao je: ‘Došao sam te analizirati, da vidim kako se ponašaš’.

Uvijek budi korak ispred!

Tu kratku očevu analizu pamti i 40 i nešto godina poslije...

- Rekao mi je da moj način vođenja utakmice, moje ponašanje, moja znatiželja, pokazuju da mi je Bogom dan talent da mogu voditi skupinu ljudi. Uz to je rekao: ‘Ne bih želio da me pogrešno shvatiš, ali život u kojem pokušavaš doći do vrha imat će puno prepreka. Kako bi ih savladao, moraš stalno biti korak ispred ostalih’. Uvijek se sjetim tih riječi, možda i zato stalno radim na sebi.

Danas nema više ni mame ni tate, ali ni brata Petra.

- Umro je iznenada, u 57. godini. Pukla mu je aorta. Nije se baš čuvao, bio je veliki gurman.

- Rukomet sam počeo igrati relativno rano, u osnovnoj školi, kod profesora Jure Radovčića. On je bio pravi pedagog, kakvih je danas sve manje. Učio nas je rukometnim vještinama, ali i ljudskim kvalitetama. Da budemo pošteni i pristojni, da živimo sportski... Da budemo bolji ljudi - sjeća se Červar.

O Linu treneru zna se praktički sve, o Linu igraču puno manje.

- Bio sam srednji vanjski, graditelj. Mali Cindrić! Takav sam igrač bio. Dobro, on je prodorniji, agresivniji nego što sam ja bio, često ide na glavu, a ja sam bio, recimo to tako, profinjeniji. Lažni pogled, vizija igre, fantastična percepcija... Vidio sam muhu u letu, nije bilo šanse da ne vidim slobodnog suigrača. Ali imao sam i jedan deficit koji me pratio. Bio sam pretanak, premali. Ali i to je za mene bio izazov - govori naš izbornik, koji se zbog tih nedostataka čak i posvađao s omiljenim trenerom.

- Trenirao me i u seniorima, ali me zapostavljao na poziciji srednjeg, gurao me na lijevo krilo. A ja nisam želio igrati krilo! Smatrao sam da sam bistriji od drugih vanjskih igrača, koji su svi bili fizički jači od mene. No profesor Radovčić nije dijelio moje mišljenje, a to je u meni probudilo inat. Želio sam dokazati da sam bolji trener od njega i već s 23 godine sam završio igračku karijeru - kaže Červar.

Opasni profesor Červar

Počeo je s mlađim kategorijama pa vrlo brzo preuzeo seniore.

- Kad sam počeo voditi Triko iz Novigrada, bio sam najmlađi u momčadi. Baš svi igrači bili su stariji od mene! Bilo je tu i nekakvih direktora, ljudi s ozbiljnim karijerama, ali nisam imao nikakav kompleks. Ma kakvi, svašta sam im znao izgovoriti, pa neka su stariji...

Iz Novigrada je 1980. prešao u Istraturist iz Umaga, koji je iz pete lige uveo u prvu jugoslavensku. Tu se prvi put čulo za nekog čudaka iz Istre.

- Mnogi su me podcjenjivali, čak i napadali iz raznih krugova i lobija, ali brzo sam shvatio da to rade zato što me se boje! Bio sam im opasan. Pa kako i ne bih bio kad sam uveo Umag iz pete u prvu ligu! Zagreb je tad bio praktički reprezentacija Jugoslavije, a sa mnom se mučio. S malim ribarskim mjestom. To znači da je opasnost svjetska! Ja sam izigravao žrtvu, a zapravo sam znao da me se boje - priznao je Lino, koji se kao dječak ipak nije vidio u rukometu, na klupi.

- Već u sedmom, osmom razredu znao sam čime ću se baviti. Želio sam predavati hrvatski jezik. Zašto? Zato što sam smatrao da ću biti važan ako u školi budem predavao važan predmet - objašnjava Lino.

- U školi sam bio na glasu kao strog nastavnik. Želio sam uvijek biti primjer u učionici, ali vjerujem da sam bio težak, prava Djevica po horoskopu. Međutim, nisam nikoga rušio na kraju godine. Iako, nisam učenicima dao da dišu. Morali su čitati, znati, pratiti... - prisjeća se Lino, koji je imao još jedno važno pravilo...

- Tko ne dođe na utakmicu u nedjelju u 11 ujutro, loše mu se piše kad ga budem ispitivao! Pa smo došli do toga da bi djeca dolazila do mene i govorila: ‘Evo me, tu sam, doveo sam i mamu, tatu, baku, djeda...’ Je, bila je malo smijurija, ali sve sam ih dovukao na tribine, ha, ha.

U životu je, kaže, napravio sve što je planirao. Između ostaloga, bio je i novinar. Kolega...

- Kako sam završio srodan fakultet, morao sam ići u savezni institut za novinarstvo, položiti dvogodišnji studij za novinara. Prvo sam bio novinar, zatim i glavni urednik, izdavali smo Agroturist, regionalne novine. I to sam probao... - ističe Lino.

Sreća je posao koji voliš...

Iako je u učionici i redakciji bio zadovoljan, nije to bilo to...

- Ni jedan ni drugi taj posao nisu me ispunjavali do daske. Paralelno sam gurao rukomet i tek kad sam krajem 80-ih godina odlučio biti profesionalni trener, znao sam da radim posao koji stvarno volim, koji me ispunjava. A to je vrh, to je tajna sreće. Sretan čovjek je onaj koji radi posao koji voli - ističe Lino.

Bio je u Italiji, Austriji i Makedoniji, drugi je put hrvatski izbornik, a u stožeru reprezentacije bio je i u onoj prvoj, povijesnoj utakmici protiv Japana 1991.

Ništa bez moje Klaudije

U svemu tome dobro je prošao i financijski. Onaj siromašni dječak s početka priče izrastao je u dobrostojećeg čovjeka...

- Radio sam 23 godine u inozemstvu, nešto sam stekao, ne mogu se žaliti, ali vjerujem da sam ostao isti čovjek. Imam i nekretnine, ali sve je to za moje dvije kćeri i petero unuka. Ja baš i ne uživam u tome. Evo, stalno radim - kaže Lino, koji ima dvije svetinje: 

- Obitelj i rukomet. Za ništa drugo ne znam. Čitao sam da je redatelj Rajko Grlić jednom rekao: ‘Čovjek treba opravdati svoje postojanje i na kraju puta ostaviti jedan svoj kamenčić. Ne velik, ali dovoljno da se zna da si bio ovdje.’ Valjda će i moja djeca jednog dana reći: ‘Evo, tu je bio naš tata’.

Popeo se na Olimp, na vrh svijeta, ostavit će on svima nama i puno više od jednog kamenčića, a velik dio zasluga ide i jednoj Klaudiji. Gospođi Červar.

- Moja supruga je žena koja ne drži tri, nego četiri zida u kući. I veliki je radnik! Da su moji igrači vrijedni kao ona, da u teškim trenucima imaju takvu volju ići naprijed, imali bismo strašnu reprezentaciju. Ne želim joj se dodvoravati kad ovo govorim, nema za to potrebe nakon 40 godina braka, ali da nije bilo nje, ne bi bilo ni mojih uspjeha - priznaje hrvatski izbornik.

Zajedno su gotovo cijeli život, a sve je počelo jednim plesom.

- Joj, zabranila mi je žena da pričam te naše telenovele, ali ajde... U to vrijeme je društveni život bio drukčiji, važniji dani su se obilježavali plesovima. I mi mladi dečki, naravno, tu idemo hvatati cure. No te večeri je ona ulovila mene. Prvo su mi rekli da me gleda, a kad je prolazila pokraj mene, pozvala me na ples. Zamisli, da cura zove na ples! Iskreno, nije mi se to baš svidjelo, čak sam se i raspitivao poslije tko je i odakle ta cura koja je toliko slobodna da dečka zove na ples. A kad sam saznao tko je, umalo sam pregrizao jezik. Prerano sam postavio dijagnozu, vrlo brzo sam shvatio da je ona prava osoba za mene - sa smiješkom priča Lino.

Punac poput Hemingwaya

Rado se sjeti i njezinih roditelja, pogotovo punca Umberta.

- On je bio ribar, vizualno nešto kao Ernest Hemingway, ali duša od čovjeka. Toliko topla osoba, toliko sam dobrih i pametnih rečenica čuo od njega. Jedino me nikako nije mogao dobiti na more. Želio je zeta s kojim će moći ići u ribu, a meni to nikad nije imalo smisla. Čekati satima, smrzavati se, a ni ne znaš ima li to uopće smisla. I kad jedem ribu, volim da je to prava riba. Od malih riba ribon, od većih brancin i orada. I čaša crnog vina - zaključio je Červar.

Od Klagenfurta preko Italije pa sve do Skoplja

Od 1991. do 1994. Červar je bio trener austrijskog Klagenfurta, a od 1994. do 2000. talijanski izbornik. Vodio je i talijanski klub Conversiano, sedam godina proveo na klupi Zagreba, a od 2010. je trener Metalurga. U rujnu je navršio 67 godina.