Iz srpskog kuta: Zvezda Keku baš i nema puno toga ponuditi

Nogometni klub Crvena zvezda praktično se od zime nalazi u potrazi za nasljednikom Miodraga Božovića, u ovdašnjoj javnosti popularnijeg kao "Grof", koji je prvi put kao otišao u prosincu prošle godine, kada je to i imalo smisla, a drugi put, zaista, prije dva dana kada to nije imalo ni smisla... A ni stila.

I odmah da odgovorim na dva osnovna pitanja:

Vidi li Crvena zvezda zaista Matjaža Keka kao budućeg trenera, i to dugoročno? Da!

Hoće li Crvena zvezda zaista vidjeti Matjaža Keka kao budućeg trenera, i to dugoročno? Malo je vjerojatno, ali ne i nemoguće...

Jer kada se sagleda aktualna situacija iz više kutova, poznavatelji zbivanja u Crvenoj zvezdi, srpskoj Superligi, Rijeci, Hrvatskoj nogometnoj ligi, mogućnostima ovdašnjih klubova na međunarodnoj sceni itd. stječe se dojam da je odlazak slovenskog stručnjaka iz Rijeke i njegova promocija u Beogradu na kraju ove sezone malo vjerojatna.

Drugim riječima, da Crvena zvezda, osim slavnog imena i daleko brojnije publike od one koja se okuplja na "Kantridi" (oprostite, nisam još usvojio ime novog stadiona), nema u ovom trenutku mnogo toga ponuditi Keku, čovjeku koji je radom u Rijeci i prije toga u Sloveniji stekao zavidnu reputaciju i koji se, vjerojatno, sprema uspjehe iz dosadašnjeg dijele karijere "naplati" negdje na Zapadu.

Ali...

Prateći klub iz Ljutice Bogdana 1a godinama, nisam malo puta bio iznenađen potezima koje su razni čelnici na tom putu uspijevali povući u situacijama koje su, u usporedbi s aktualnom, bile višestruko nepovoljnije.

Ako bismo sve stavili na papir, financijske uvjete koje Kek ima u Rijeci, autonomiju u radu koju mu jamči Gabriele Volpi, neizbježne i kronične probleme s dugovima u kojima se Crvena zvezda nalazi puno desetljeće, skroman sastav koji je iza Božovića ostao na "Marakani", znatno veći pritisak koji podrazumijeva rad u Zvezdi u usporedbi s onim što se od Keka očekuje u sadašnjem klubu, njegov rastanak s Volpijem i dolazak u Beograd bio bi, očigledno, veliko iznenađenje.

Kažem, veliko iznenađenje, ali ništa manje od onog iz prosinca 2010. kad je Zvezda vratila u svoj zagrljaj "Velikog Žutog" iako je "za sve ostale Hrvate" važilo da su nepoželjni ispod sjeverne tribine stadiona.

Kažem, veliko iznenađenje, ali ništa manje od onog iz svibnja 2015. kad je Zvezda u prilično lošijem stanju u odnosu na današnje uspjela angažirati "Grofa", također bivšeg igrača, čiji su uspjesi u ruskom nogometu ovdje bili prilično glorificirani, čak do te mjere da je bilo nezamislivo da će Božović uopće razmotriti mogućnost da dođe.

Nisu to jedina dva slučaja kad je Crvena zvezda uspijevala u praksi da dokaže da to nije više samo slavno ime i sjenka nekadašnjeg prvaka Europe i svijeta, već i dalje dovoljno veliki i poštovan klub, možda i ultimativni izazov za najveći broj trenera i igrača s ovih prostora.

Utoliko treba biti oprezan s rečenicama: "Ma, što će Keku tako nešto u životu".

Ono što nikako ne doprinosi eventualnom dogovoru između dvije strane jest tajming koji je treća strana izabrala - Božović je s poljuljanog broda, na koji je ukrcao preveliki broj mornara iz inozemstva nenaviknutih na ovdašnje vjetrove, otišao prvi kad je postalo moguće, ali ne i definitivno, da će "vječiti rival" prvi ući u mirnu luku.

Netko će reći da je pobjegao u najtežem trenutku, što je možda preoštro, ali ne i potpuno netočno.

Sve to dovelo je generalnog direktora Crvene zvezde Zvezdana Terzića u situaciju da mora reagirati brzo i mimo unaprijed zamišljenog redoslijeda.

S obzirom na to da Partizan još uvijek nije prvak, a Crvenu zvezdu očekuju i uzvrat polufinala Kupa s Čukaričkim i izvjesno finale, s obzirom na rezultat prve utakmice 1-4, Terzić je bio primoran pozvati vjernog sina najpopularnijega srpskog kluba, Boška Đurovskog, i predstaviti ga navijačima kao novog trenera, tako da to ne izgleda baš kao da se radi o privremenom rješenju.

Ali dojam je da se radi o tome i da je Crvena zvezda bila gotovo primorana u javnost pustiti informaciju o džentlmenskom dogovoru s Kekom "koji se zasitio hrvatskog nogometa" i koji će "na kraju sezone napustiti Rijeku i potražiti nove izazove u Srbiji".

Je li i u kojoj mjeri ovo točno ne može znati nitko bolje od samog Keka i mislim da smo u potrazi za tim pitanjima mi, novinari u Srbiji, u podređenom položaju u odnosu na hrvatske kolege.

Ono oko čega nema dvojbe jest da je priča oko Keka pomogla aktualnim čelnicima Crvene zvezde u neugodnom trenutku jer se čak i razgovor o Slovencu kao prvom treneru momčadi prepoznaje kao temeljan rad kluba, uvijek spremnog reagirati i na najteže udarce. Kek je kvalitetan trener i Crvena zvezda je, ako ništa drugo, prepoznala pravo rješenje za sljedeću sezonu.

Čak i da on ne dođe u Beograd, nitko neće moći reći da Crvena zvezda nije imala velike planove čak i kad je "Grof" iznenadio sve, pa i same čelnike kluba, odlaskom u vrijeme kad se ne odlazi.

Koliko bi novca Zvezda mogla ponuditi Keku? Teško je reći jer se u srpskom nogometu ne govori javno o plaćama, ali s obzirom na to da pojedini strani igrači zarađuju između 200 i 300 tisuća eura godišnje, njegova sadašnja plaća kod Volpija ne bi bila nemoguća misija za crveno-bijele.

Jasno je da njegovi igrači ne bi bili redovno isplaćivani kao što je vjerojatno slučaj u Rijeci, ali s obzirom na to da Zvezda u isto vrijeme uspijeva "čistiti" stare dugove i dobivati Uefinu licencu, a pritom na kraju uvijek i isplatiti igrače pod ugovorom, ovako ili onako Kek se ne bi trebao bojati da će oni odlaziti iz kluba tijekom sezone.

Bilo bi mu potrebno samo malo više fleksibilnosti i strpljenja u odnosu na posao u Rijeci, ali i mnogo više živaca jer je Zvezdina publika dugo već prilično nervozna zbog deset godina bez faze po skupinama nekog europskog natjecanja i to bi, zapravo, bio najveći Kekov izazov.

Ako bi on uspio uvesti Crvenu zvezdu u Ligu prvaka ili Europsku ligu, sve ostale poteškoće bile bi svedene na nivo benignosti s kojima se može živjeti.

Pitanje je samo s kim bi on krenuo u jedan takav pohod, s obzirom na to da je za Božovićevo vrijeme rasprodan kvartet "Zvezdinih beba" na kojima je klub fino zaradio, a okupljen prevelik broj stranih igrača, od kojih Richmond Boakye i Mitchell Donald jedini baš imaju kvalitetu nositi crveno-bijeli dres, s tim da je Boakye na posudbi, a Donald prilično potrošen nakon dvije sezone u Beogradu i može potražiti nove izazove.

Talentiranih klinaca ovdje, kao i kod vas, uvijek je bilo i bit će, ali Božović, za razliku od svog prethodnika na mjestu trenera, nije imao hrabrosti pružiti im šansu i postupno ih uvoditi u svijet seniorskog nogometa što je, pored titule iz sezone 2015/16., dvije rane eliminacije iz Europe i posrtanja u "vječitim derbijima" s Partizanom ove sezone, svakako jedna od neispunjenih želja...