Sport

Komentari 37

Kraljica brzine: Razvela sam se, sjela u auto i sad vozim reli

Kraljica brzine: Razvela sam se, sjela u auto i sad vozim reli

Gorana Hunić (41) na prvoj utrci nastupila je tek s 30 godina, za 500 eura unajmila je automobil. Za život zarađuje kao instruktorica u autoškoli, a polaznici su joj bili i sponzori

Gorana Hunić (41) tek s 30 godina kupila je prvi trkaći auto. Mamu je 'bacila' na praksitene, a sama je krenula na svoj prvi reli. Završila ga je i danas je jedina relijašica u Hrvatskoj.

POGLEDAJTE VIDEO:

- Mama je mislila da se želim ubiti, ali doslovno. Baš sam se razvela te je ona u prvi mah pomislila da si tako želim oduzeti život. Naravno da baš i nije bilo tako - nasmijala se Gorana.

Mama vjerojatno i danas uzme pokoji praksiten, no s vremenom je počela pomagati kćeri.

- Jako dugo je bila protiv toga, ali kad je vidjela da završavam utrke i da u tome uživam, onda me počela podržavati. Nekoliko godina nakon mog debija već je bila gotovo u timu. Kotrljala mi je gume, prala auto, radila sve što treba - rekla je Gorana.

A koliko je automobilizam opasan sport shvatite odmah kad na njezinu kombinezonu i bočnim staklima njezine jureće 'bebe' ugledate oznaku 0+.

- Važno je da se zna naša krvna grupa u slučaju nesreće jer nerijetko ovaj sport zna biti opasan, ekstreman i surov. Kod nas, međutim, nema previše izlijetanja, a kad se to i dogodi više strada automobil nego vozač. I to nas zapravo više pogađa, iščašimo li rame, slomimo li ruku ili nogu znamo da će 'rana' zacijeliti, no u auto smo uložili gomilu vremena i novca, pa to više boli. Nikad se nisam okrenula na krov ili teže stradala - kaže Gorana.

Uz mamu koja je znala ponekad pomoći, naša relijašica imala je ideju 21-godišnju kći Andreu uvesti u momčad. Zapravo, željela je od kćeri napraviti suvozača.

- Imam i sina Renata (15), i njih dvoje oduševljeni su što vozim relije. Sin vozi karting i rekao mi je da bi ponekad volio sa mnom ući u auto. A kćer? Neko vrijeme je išla sa mnom na oglede staze te je zapisivala zavoje. Pomislila sam tada kako bi bilo odlično da mama i kćer nastupaju zajedno - rekla je Gorana.

Andrea je odbila, predobro poznaje mamu da bi s njom išla na natjecanje.

- Rekla mi je: 'Mama, ti znaš biti grozna. Ako ti krivo pročitam idući zavoj ja sam gotova'. I u pravu je - istaknula je Gorana, koja je u 10-godišnjoj karijeri promijenila dosta suvozača.

- Ako mi netko pročita nekoliko krivih zavoja više mu ne vjerujem. Evo, današnjem suvozaču Zoranu Krajačiću nisam jednom prilikom vjerovala te sam prije jednog brzog zavoja prikočila, a nisam trebala - kaže Gorana, dodavši da preferira muške suvozače.

- Probala sam voziti sa ženama, no shvatiš tijekom vremena da neke stvari muškarci mogu brže napraviti. Fizički su jači i ipak mogu brže promijeniti gumu, a i bolje je kad muški gura automobil nego žena. U našem sportu važna je svaka sekunda - rekla je jedina hrvatska relijašica.

Gorana nije mehaničar, ali zna jako puno o automobilima.

- Kad se nešto dogodi s autom, odmah znam u čemu je problem. Znam mehaničarima reći što da poprave - kaže Gorana.

Danas je više nitko ne podcjenjuje, ali na početku je bilo 'dobronamjernih' savjeta da se umjesto volana prihvati klasičnih kuhinjskih pomagala. A čak joj je i mama umjesto relija predlagala - goblene.

- Evo, baš nedavno u Poreču dogodila se zgodna situacija. Kolegu s kojim sam sjedila u restoranu nazvao je prijatelj iz Zagorja i kaže mu: 'Kaj, opet te baba namazala'. Baš smo se nasmijali - kaže Gorana.

Prije prve utrke 2007. nije baš najbolje spavala. San od nervoze i uzbuđenja nikako nije dolazio na oči.

- Vozila sam za 500 eura unajmljeni Renault Clio. Ustala sam tijekom noći iz kreveta i otišla pogledati kakav je asfalt. Prije nego što sam uopće odlučila voziti reli angažirala sam jednog čovjeka koji je vozio utrke da me malo trenira, pokaže mi putanje. Nisam željela doći na reli samo da ga odvozim. Bila sam prije početka dosta nervozna, ali to je normalno. I danas postoji mala trema, no poljubiš sliku djece i kažeš si da će sve biti u redu - rekla je.

Automobilizam nije nimalo jeftin sport, no Gorana se uvijek nekako snađe oko sponzora.

- Za svaku utrku mi treba barem 5000 kuna, a vozi se sedam utrka godišnje. A taj novac je bez da sam pipnula motor, bez guma - kaže.

Gorana ne živi od relija, pravi posao ima u autoškoli Capitol Hill u kojoj je instruktorica vožnje.

- Internet je zaista čudo, mnogi kandidati došli su kod mene samo jer su negdje pročitali da vozim i reli. Znaju me neki već nakon trećeg sata pitati: 'Kad ćemo na autoput? Hoćete nam pokazati kako se okreće ručnom?'. Samo se nasmijem, no nakon što polože vozački, ako opet izraze želju, provozam ih malo u svom relijaškom autu - istaknula je Gorana.

Tri polaznice bile su joj čak i sponzori.

- Pozvale su me na kavu i pitale što trebaju napraviti da dobiju svoju naljepnicu na automobilu. Zvale su se Ružica, Arijana i Jelena te su na autu dobile natpis 'Hvala, RAJ', po prvim slovima njihovih imena. Nisu dale novac, već su na utrku donijele, piće, hranu i slastice za ekipu - rekla je naša relijašica.

Kad nije instruktorica u školi, i kad ne vozi utrke, Gorana je baš kao i svi mi. Ponekad vozi lakše, ponekad malo jače stisne gas.

- Iskreno, platila sam koju kaznu zbog prebrze vožnje.

Da je brza, zaista brza, često mnogi muškarci nauče na teži način.

- Kad se s nekim upoznam vani i kad kažem da vozim relije onda mi obično kažu: 'Ajmo sad jedan na jedan'. Odgovorim im OK, i pitam u što se kladimo. Naravno, brža sam od svih, a oni se onda čude i pitaju što to imam ispod haube.

Najčitaniji članci