Ovo je savršeni tim, a Dagur savršena nadogradnja. Nečemu smo naučili gospodu iz EHF-a

Drugi smo na svijetu i treći u Europi. Možemo i ovako: u zadnjih 12 mjeseci, odnosno na zadnja dva velika natjecanja, bolja je samo Danska. Tko god što rekao, Hrvatska je rukometno čudo. Osvojili smo 16. veliku medalju, sedmu na europskim prvenstvima, četvrtu brončanu, uz tri srebrne. Više su ih na EP-u osvojili samo Danska i Španjolska (9), a s ukupnih sedam čak smo i ispred Francuske, doduše - četverostrukog prvaka Europe.

Zlato nam možda još nije dostižno u ovakvoj konkurenciji, ali nema tko ne bi 2. siječnja, kad se sve počelo kotrljati u Prelogu na pripremama s puno upitnika i ozljeda, potpisao da se kući vratimo s broncom. Iako smo imali ždrijeb koji je na papiru nudio priliku za optimizam, trebali smo sve papirnate prilike iskoristiti na terenu. A sjećate se s kakvom smo se mukom borili protiv Gruzije u prvoj utakmici ili kako smo završili protiv Švedske. Polufinale i medalja tad se nisu činili realnima, najmanje nakon utakmice Švedske i Islanda, ali vrati se sve onom tko zasluži i vjeruje. Švicarci su nas vratili u život, pa smo još jednom "stani-pani" situacije protiv Slovenije i Mađarske riješili u svoju korist. To mogu samo veliki, hrabri.

Zainatili smo se dodatno zbog prognoza iz Danske, zbog EHF-a dodatno sa suđenjem i organizacijskim kaosom. Sve smo istrpjeli i možda nečemu i naučili gospodu iz Beča. Nismo djelovali savršeno na terenu, putem smo izgubili i Zvonimira Srnu, vezivno tkivo naše igre, ali bili smo savršen tim, a tim na kraju i pobjeđuje. Da je drukčije, onda bismo sigurno osjetili Srninih 1/7 protiv Slovenije, Martinovićevih 3/11 protiv Mađarske, Cindrićevih jedva deset minuta protiv Islanda, izdanje golmana koje je po brojkama bilo slabije nego prije 12 mjeseci.

Dodjela medalja hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji | Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Dagur Sigurdsson savršena je dogradnja tom timu. Prije godinu i pol na Olimpijskim igrama u Parizu činilo se da nam ni s njim nema pomoći, ali preokrenuo je stvari jer smo ga zato i doveli iz Japana, gdje je bio najplaćeniji izbornik na svijetu. Skenirao je stvari, makar mu vrijeme nije bilo saveznik, između Pariza i SP-a u Areni, postavio je jasna pravila bez previše mudrovanja i priče. Sjetite se da smo prošle godine u Areni bili prava putujuća bolnica, ali znao je, između ostalog, da ovoj momčadi kapetan Domagoj Duvnjak znači i s jednom nogom uz teren. Možda nije svaki njegov potez bio pobjednički, ali ako ih treba povući u šestoj minuti kao protiv Mađarske i napraviti pet hokejaških izmjena, povući će ih.

Hrvate nose emocije, te emocije prikrivaju i nedostatke koje imamo i koje ni ono srebro ni ova bronca ne smiju gurnuti pod tepih ako želimo ostati konkurentni i biti možda i više na prvom sljedećem turniru, a to je Svjetsko prvenstvo dogodine u Njemačkoj, gdje ćemo biti kao kod kuće, a nadamo se za početak u Münchenu ili Stuttgartu. Imamo igračku okosnicu u najboljim godinama i najboljim klubovima Europe, ali nije dovoljno samo da budu dio tih klubova nego i da budu glavni protagonisti, počevši od kapetana Ivana Martinovića u Veszpremu, Matea Maraša u PSG-u (ili nekom drugom klubu ako to ne bude PSG), Luke Lovre Klarice od sljedeće sezone u Kielcu, da Diano Ćeško i Zlatko Raužan iskoriste priliku u Zagrebu, da Tin Lučin ima više od šest jakih utakmica u sezoni, da Dominik Kuzmanović i Matej Mandić u Magdeburgu ne zasjene jedan drugog, Veron Načinović do kraja se nametne u Kielu, Leon Ljevar u Vardaru... Do sljedećeg siječnja, do kojeg nećemo morati igrati kvalifikacije za SP, možemo biti samo bolji, jači i za konkurenciju opasniji.