Sport

Komentari 90

Potpisao je za Hajduk na brodu, došao u dresu Dražena i skinuo sve: Ma Brazil je ku*ac za Split!

Potpisao je za Hajduk na brodu, došao u dresu Dražena i skinuo sve: Ma Brazil je ku*ac za Split!

Pobjednika Wimbledona na današnji dan prije 20 godina dočekalo je na Rivi oko 100.000 ljudi. Svirao je "moj Gorane", dočekali su ga i Toni Kukoč, Oliver, Severina... Čak i igrač Hajduka s nogom u gipsu

Uzeo je teniski sveti gral iz četvrtog pokušaja, upisao se zlatnim slovima u All England Club, a onda, kad je toga utorka 10. srpnja došao u svoj Split...

- Ovo je majka svih proslava, najveća fešta koju je Split ikad vidio. Sve se zadimilo - rekao je Željko Vela, tadašnji reporter HTV-a.

Teško je izbrojati sve ljude koji su toga dana pohrlili na Splitsku rivu pozdraviti pobjednika Wimbledona Gorana Ivaniševića. Bilo je tamo najmanje 100.000 ljudi. Grad pod Marjanom takvu je feštu vidio samo 1989., kad je Jugoplastika prvi put postala prvak Europe.

POGLEDAJTE VIDEO: 20 godina od Goranova Wimbledona

Dolazio je Goran u splitsku ACI marinu na katamaranu s transparentom "Gorane, hvala ti! Tvoj Hajduk". S njim je tamo bila i kompletna momčad Hajduka koja je mjesec i pol ranije slavila naslov prvaka Hrvatske.

Oko njih more ljudi na brodicama s bakljama u ruci. Mladen Grdović pjevao je na Rivi "Večeras je naša fešta", pridružio mu se na i legendarni košarkaš Toni Kukoč.

Samo jedan igrač Hajduka nije bio u tom katamaranu. Darko Miladin imao je i dobar razlog za to. Slomio je nogu. Ali ipak je bio na Rivi. U gipsu.

- Ni to nije prepreka da dođem na ovu feštu i da čestitam Goranu na ovom uspjehu. Ova fešta je posebna, možda i veća od naše kad smo osvojili naslov. Ipak je to Wimbledon. Došla je cijela Hrvatska tu, svi koji su gledali i živcirali se s njime. To je nešto najveće što se može dogoditi u životu - rekao je Miladin u kamere HTV-a.

- Ovo se može dogoditi samo u Splitu. Da ovoliko ljudi na jednom mjestu slavi i dijeli dobro i loše s njime, to može biti samo na ovom mjestu. Nije bilo lako gledati finale, ali s Goranom je bilo lako provoditi i teške trenutke. Koliko je god on sretan, toliko su i ovi ljudi sretni - dodao je.

TBF je zagrijavao atmosferu, noć se polako spuštala nad Dalmaciju, a Zec se iskrcao pa u konvoju krenuo do Rive. Ispred njega policijski Golf, autobus Prometa i zaštitarsko vozilo, a on u Mercedesu 190. Iza njih deseci skutera s navijačima. Nezaboravno...

Bio je tamo i tadašnji kapetan hrvatske nogometne reprezentacije Zvone Boban. Nije to mogao propustiti.

- Čitava je Hrvatska strepila da bi Goranova karijera mogla proći bez Grand Slama. On je ostavio svoj i hrvatski san, realizirao je sebe kao sportaša i čovjeka, a našoj naciji dao nevjerojatnu sreću. Strepili smo, borili se, jeli se što dosad nije osvojio Wimbledon. Ali sad je sve to prošlo, on je veliki hrvatski kralj i to je najbitnije - govorio je.

Koji mu je doček bio ljepši, onaj njegovih "vatrenih" 1998. ili Goranov?

- Najiskrenije, sad sam doživio više emocija jer sam bio u Hrvatskoj i vidio sam što znači iščekivati i željeti da se nešto ovako dogodi. Onda smo bili u karanteni u Francuskoj, nismo osjećali do povratka što je bilo. Ovo je nevjerojatno, najveća sportska emocija koju sam doživio - rekao je Boban.

Među desecima tisuća navijača izdizali su se brojni transparenti. "Goran predsjednik", "Goran genije", "Gorane, i Kournikova će pasti" samo su neki od njih...

Dok se on probijao kroz svjetinu prema pozornici, svirali su  hit Olivera Dragojevića "Galeb i ja", istu pjesmu kojom su 17 godina kasnije legendu hrvatske glazbe s istog mjesta ispraćali na posljednji počinak u Vela Luku. No "moj galebe" toga je utorka 2001. postao "moj Gorane".

A onda je izašao. U dresu Netsa, Draženovoj trojci na leđima. Nebo je gorjelo od silnih baklji. Pozdravili su ga i Oliver i Toni, a onda je on dobio mikrofon. I održao govor za pamćenje.

- Prije mjesec dana, kad je Hajduk osvojio prvenstvo, bio sam ovdje, kao i svi vi. I onda sam mislio: "Što bi bilo da ja osvojim Wimbledon?". Molio sam Boga da ga osvojim pa makar više nikad u životu ne igrao tenis, da dođem u Split. Ali ovo što ste vi danas priredili, ovo je nešto nezaboravno - govorio je Goran, a publika ga je prekidala skandiranjem.

- Bio sam svugdi na svitu. Je da nas ima samo trista iljada, ali brale, najluđi smo na svitu. Samo Split ovo može napravit! Brazil je ku*ac za ovo. Ovo su dva dana koja nikad neću zaboravit, jučer i ovo danas. Najviše vam hvala, bez vas ovo nikad ne bih mogao napraviti. Hvala Splićani i Splićanke što ste vjerovali u mene, što ste bili skupa sa mnom. Skupa ćemo proslaviti.

Splitu mu je dao sve, a i on Splitu. Pa si je taj dan ispunio želju.

- Nisam se skidao u polufinalu i finalu pa sam sad reka da ću se skinut. I rebatinke... I postole... I šal - govorio je Goran dok je bacao odjeću u prve redove.

- Ovaj dres sveti ne mogu vam dat, ovo je Draženov dres, ali zato ću vam dat ove dvi majice. To mi je bila želja, skinut se pred vama. Nisam gol, ali hvala vam, Splite. Najjači smo - rekao je.

Došla ga je pozdraviti i Draženova majka Biserka.

- Samo mogu reći hvala veliko Goranu. Splitu hvala, svima, cijeloj Hrvatskoj. A Goranu najviše!

Uzeo je taj Wimbledon, a što je sljedeće, upitao je novinar Edo Pezzi Ivaniševića.

- Neću stati, ali ovo se nikad više ne može ponoviti. Toliko sam očekivao taj Wimbledon, svi smo se nadali: "Možda je to ovaj...". Molio sam Boga da mi da još jednu šansu. Toliko sam plakao da se i Bog smilovao. Bog mi je rekao: "Ajde, dat ću ti još jednu šansu, da vidimo jesi li čovik".

Ono putovanje s hajdukovcima s početka priče nije prošao "lišo", bacili su mu ugovor na stol. Obećao je da će odigrati barem jednu utakmicu.

- Jesam, danas sam potpisao ugovor za Hajduk. Nisu me ništa platili, ali nema veze. Dobio sam dres s brojem 213 i moj se san ostvario. Osvojio sam Wimbledon, vi ste me dočekali i potpisao sam za Hajduk. Šta može bolje - zapitao se.

Stigao je na pozornicu i poklon, kipić svetog Duje, zaštitnika Splita. A onda je Goranu sinulo...

- Još imam jednu želju. Cijeli život bila mi je želja šiknit se ovdje u more, na Rivi. Ali ne mogu samo doći i bacit se, mislit će ljudi da sam popi*dija! Morao sam nešto osvojiti. Sad kad sam osvojio Wimbledon, mislim da se poslije mogu ići baciti. Boli me k...

Otišao je među ljude koji su ga grlili, tražili autograme, fotografije. Je li se bacio u more, nitko nije vidio od tolike gužve.

Na pozornicu se popela Severina i razdragala masu hitom "Virujen u te". Pjevao je i Ivaniševićev prijatelj Dražen Zečić. Naravno, i Oliver...

Bila je to divna splitska noć.

Najčitaniji članci