Prije četiri godine Hrvata je bilo milijardu: Žao nam je što tim divnim ljudima ne nosimo zlato

Fifa je objavila da je u tim trenucima, u tih 90 minuta, 1,12 milijardi ljudi bilo uz TV. I 80.000 onih najsretnijih na moskovskom stadionu. Razne ankete diljem svijeta otkrile su, pak, da je gotovo milijarda ljudi u tom trenutku navijala za Hrvatsku. Gotovo u svim državama svijeta osim u Francuskoj, puk je navijao da prava nogometna bajka ode do kraja, da David 'skine' još jednog golijata.

Da, valjda je milijardu ljudi barem u tih 90 minuta željelo biti Hrvat. Ponosni, kao što je bilo nas četiri milijuna.

- Miješaju se emocije, pogotovo kad smo stali ispred tribine s našim navijačima. Oni nam daju... Oni nam daju... - govorio je Domagoj Vida nakon finala.

Pokretanje videa...

00:59

Doček | Video: Morana Ćosić/24sata

I tu je stao. Suze su same krenule. Vida više nije mogao izdržati. Izbacio je iz sebe sve emocije.

- Pogotovo ove poruke što dobijamo iz Hrvatske... Žao nam je...

I opet suze.

- Žao nam je što ne nosimo zlato kući tim divnim ljudima... Možemo biti ponosni, najveća vrijednost je što smo naše ljude u našoj domovini učinili ponosnom. To je najveća nagrada, vrjednija i od zlata... Kad smo vidjeli da cijela Hrvatska diše kao jedno u ovoj teškoj situaciji za naše Hrvate. I to je najveća pobjeda, to što smo ujedinili ljude.

Hrvatska je prije točno tri godine, 15. srpnja, igrala u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva. Najgledanijeg događaja na planeti. Iste one Fifine analize pokazale su da je 3,2 milijarde ljudi barem na minutu gledalo tu utakmicu. Barem na minutu vidjelo kockice, šahovnicu. I zato je unatoč trijumfu Francuza 4-2, i Hrvatska bila pobjednik tog finala.

- U prvu si ruku tužan jer si tako blizu zlatu, ali mislim da smo jako puno minuta bili i bolja momčad. Imao sam osjećaj kad je kiša krenula da nije slučajno, da je i nebo zaplakalo - poručio je emotivni Ivan Rakitić nakon utakmice.

- Imam osjećaj da su svi bili za Hrvatsku, da je danas bilo 100 milijuna Hrvata, da su svi navijači za nas. Ovo je bila prilika da se svi zaljube u Hrvatsku i u naš način nogometa.

Hrvatska je na Lužnjikiju bila bolja, imala više udaraca, loptu u nogama, ali glupi golovi, nesreća, sudac, nepostojeći prekršaj na Griezmannu, neopravdan penal za Francuze... sve se to izvlačilo kao razlozi poraza.

- Nećete baš pozvati Nestora Pitanu na more... - govorili su nam Englezi.

- Nisam nikad pogledao snimku te utakmice, niti ću. A jedino što bih promijenio je - sudac! Ma toliko mi je krivo jer baš smo imali veliku šansu - i dan danas govori Zlatko Dalić.

Danijel Subašić naglasio je:

- Odigrali smo najbolju utakmicu, a ispali smo, a kad smo visili kao lusteri, prolazili smo. I to je draž nogometa.

Luka Modrić odmah je nakon finala primio Zlatnu loptu, kao nagradu za najboljeg igrača SP-a. Nebo se otvorilo, naši su plakali i tješili se po pljusku, predsjednica Kolinda oduševila je svijet izljubivši sve, Dalićeva bijela košulja postala je prozirna, a kosa mu je padala u oči...

- Prije svega miješaju mi se tuga i ponos…ponos što su ovi momci ujedinili Hrvatsku, dali nam snage. Svi smo nakon ovog prvenstva bolji ljudi, to su ovi momci napravili… - emotivno je, uz zadržavanje suza, konstatirao Joško Jeličić.

A u svlačionici su Modrić i Rakitić razmijenili dresove.

"Mom bratu Ivanu od srca. Ponosan što mogu s tobom dijeliti svlačionicu i prekrasne trenutke," napisao je Luka na svojoj desetku koju je poklonio Rakitiću, a Ivan mu se odužio 'sedmicom' s posvetom:

"Za mog brata Luku od srca. Najveća mi je čast bila dijeliti sve ovo vrijeme s tobom. Voli te Raketa."

Fotografiju iz svlačionice je objavio Raketa, a uz nju je napisao: Brate Luka, ne znaš koliko se ponosim tobom! Sve je zasluženo, idemo slaviti s obitelji i sa svim Hrvatima. Ništa nije ljepše nego Hrvat biti."

Čak i u Južnoj Americi roditelji su djeci davali imena po Modriću, svjetski su mediji pisali "Hrvati su prvaci naših srca". Da, tih dana na svijetu nije postojala sretnija nacija od Hrvata.