Htjela sam se igrati. Kao i uvijek dosad. Ali nisam smjela. 20. je studenog 1991., Vukovar nije više Vukovar i masovni bijeg iz razrušenog grada već je odavno počeo - prisjećala se Mirna Jukić svojoj knjizi
PRIČA MIRNE JUKIĆ
'Rat. Što je to? I prije svega... Tata! Gdje mi je tata? Sve tutnji'
Rat? Što je to? Nemoguće za dijete da to razumije. Tako iznenadno, tako tužno. I zašto? Ništa više nije kao prije. I prije svega: tata… Gdje je tata? …A rat tutnji. Sve je glasnije. I postaje sve opasnije.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
VIDEO
Tog ljeta 1991. godine u autobiografiji "Mirna - ispod vode, o životu" prisjetila se Mirna Jukić (35), bivša plivačica koja je 2008. godine osvojila olimpijsku broncu pod austrijskom zastavom pa dvije godine kasnije završila karijeru s tek 24 godine.
- Olimpijsko odličje bio je cilj za koji sam se čitav život borila, o kojem sam sanjala. Kad sam ga napokon realizirala, nisam bila sigurna želim li nastaviti s plivanjem. Bilo mi je teško odbaciti ga zauvijek - rekla je Mirna koja je osvojila i svjetsku broncu te tri puta bila austrijska sportašica godine.
Mirna se rodila u Novom Sadu, ali odrasla je u Vukovaru. Zbog rata se krajem 1991. s obitelji doselila u Zagreb te ondje počela trenirati plivanje, a glavne uzde držati otac-trener. Zbog želje za napretkom u karijeri, zajedno s ocem i bratom 1999., preselila se u Beč, gdje je godinu kasnije dobila austrijsko državljanstvo.
- Uvijek iznova smo bježali u podrum jer u kući više nije bilo dovoljno sigurno. Htjela sam se igrati. Kao i uvijek dosad. Ali nisam smjela. 20. je studenog 1991., Vukovar nije više Vukovar i masovni bijeg iz razrušenog grada već je odavno počeo - prisjećala se u svojoj knjizi.
- Bila je selekcija. Ljudi su odvedeni u Dalj. Tamo su se morali stati u dva reda. Na jednu stranu Hrvati, a na drugu Srbi. O mnogim ljudima koji su taj dan i u taj sat stali na stranu Hrvata nikada se više nije ništa čulo.
Mirna se s bratom i majkom u tim trenucima vratila u Novi Sad, a brzo se obitelji priključio i otac Željko.
- Vrijeme nije zaliječilo sve rane. Barem ne unutar tih 20 godina. Vjerojatno se sve to uopće ne želi zaboraviti. A i ne smije se. Obitelj Jukić je uspjela ponovno ustati. Podići se iz ruševina. Obitelj koja nije imala šansu i to je iskoristila. Tisuće drugih nisu imali takvu mogućnost. Oni se ne mogu više podići. I ne mogu više putovati u prošlost . Protiv zaborava. Odiseja je završila sretno. U Zagrebu.
A iz Zagreba ju je "potjerao" spor s HOO-om, o kojem je također pisala...
- Upravljanje sportskim kompleksom došlo je u nove ruke i iznenada se više ne pušta predstavnike kluba Borovo iz Vukovara da besplatno plivaju u Zagrebu - otkrila je navevši kako su se na selidbu odlučili zbog sustavnog mobinga i ultimatuma HOO-a da mjesečno izdvoji tadašnjih 14.000 šilinga kako bi plivala.
No u srcu je uvijek ostala Hrvatica što je i dokazala kada je u Austriju u Davis Cupu gostovala Hrvatska navijajući na tribini s našim naivjačima.
- Svi koji me dobro poznaju, znaju da sam navijala za Hrvatsku, a ne protiv Austrije. Tko je dovoljno pametan, zna kako se osjećam - rekla je tada.
POGLEDAJTE UŽIVO KOLONU SJEĆANJA U VUKOVARU:
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
