Mirna Jukić, legenda austrijskog plivanja, potresno je opisala bijeg iz Vukovara i ratno djetinjstvo, a otkrila je i kako je iz Zagreba otišla u Beč i osvojila olimpijsku broncu
Sport
Komentari 0
Mirna Jukić, legenda austrijskog plivanja, potresno je opisala bijeg iz Vukovara i ratno djetinjstvo, a otkrila je i kako je iz Zagreba otišla u Beč i osvojila olimpijsku broncu
Rat? Što je to? Nemoguće za dijete da to razumije. Tako iznenadno, tako tužno. I zašto? Ništa više nije kao prije. I prije svega: tata… Gdje je tata? …A rat tutnji. Sve je glasnije. I postaje sve opasnije. Tim se riječima Mirna Jukić (40) u autobiografiji „Mirna – ispod vode, o životu”, prisjetila traumatičnih dana djetinjstva u Vukovaru tijekom Domovinskog rata.
Bivša plivačica, koja je pod austrijskom zastavom osvojila olimpijsku broncu 2008. godine, rođena je u Novom Sadu, ali je odrasla u Vukovaru. Zbog ratnih zbivanja krajem 1991. godine s obitelji je napustila grad i preselila se u Zagreb. Ondje je počela plivačku karijeru, a njezin otac Željko preuzeo je ulogu trenera.
Jukić je kasnije postala jedna od najuspješnijih austrijskih plivačica. Osim olimpijske bronce, osvojila je i svjetsku broncu te tri puta bila proglašena austrijskom sportašicom godine. Karijeru je završila 2010., sa samo 24 godine.
„Olimpijsko odličje bio je cilj za koji sam se čitav život borila, o kojem sam sanjala. Kad sam ga napokon realizirala, nisam bila sigurna želim li nastaviti s plivanjem. Bilo mi je teško odbaciti ga zauvijek”, rekla je Mirna.
U autobiografiji se posebno bolno prisjetila studenoga 1991. i dana kada je rat potpuno promijenio njezino djetinjstvo.
„Uvijek iznova smo bježali u podrum jer u kući više nije bilo dovoljno sigurno. Htjela sam se igrati. Kao i uvijek dosad. Ali nisam smjela. 20. je studenog 1991., Vukovar nije više Vukovar i masovni bijeg iz razrušenog grada već je odavno počeo”, napisala je.
Prisjetila se i stravičnih događaja u Dalju, gdje su ljudi nakon odvođenja morali stati u dva reda, ovisno o nacionalnosti.
„Bila je selekcija. Ljudi su odvedeni u Dalj. Tamo su se morali stati u dva reda. Na jednu stranu Hrvati, a na drugu Srbi. O mnogim ljudima koji su taj dan i u taj sat stali na stranu Hrvata nikada se više nije ništa čulo.”
Mirna se u tim trenucima s majkom i bratom vratila u Novi Sad, a obitelji se ubrzo pridružio i otac Željko.
„Vrijeme nije zaliječilo sve rane. Barem ne unutar tih 20 godina. Vjerojatno se sve to uopće ne želi zaboraviti. A i ne smije se. Obitelj Jukić je uspjela ponovno ustati. Podići se iz ruševina. Obitelj koja nije imala šansu i to je iskoristila. Tisuće drugih nisu imali takvu mogućnost. Oni se ne mogu više podići. I ne mogu više putovati u prošlost. Protiv zaborava. Odiseja je završila sretno. U Zagrebu.”
Obitelj Jukić 1999. godine donijela je novu veliku odluku. Mirna se s ocem i bratom preselila u Beč kako bi nastavila napredovati u plivačkoj karijeri. Već godinu dana kasnije dobila je austrijsko državljanstvo.
U knjizi je progovorila i o razlozima odlaska iz Zagreba. Kao jedan od problema navela je spor s Hrvatskim olimpijskim odborom (HOO) i promjene u upravljanju sportskim kompleksom u kojem su trenirali članovi kluba Borovo iz Vukovara.
„Upravljanje sportskim kompleksom došlo je u nove ruke i iznenada se više ne pušta predstavnike kluba Borovo iz Vukovara da besplatno plivaju u Zagrebu”, otkrila je Jukić, navodeći i sustavni mobing te ultimatum HOO-a da mjesečno izdvaja tadašnjih 14.000 šilinga kako bi mogla nastaviti trenirati.
Unatoč austrijskoj sportskoj karijeri, Mirna nikada nije skrivala povezanost s Hrvatskom. To je pokazala i tijekom Davis Cupa, kada je na tribinama navijala za hrvatsku reprezentaciju u susretu protiv Austrije.
„Svi koji me dobro poznaju, znaju da sam navijala za Hrvatsku, a ne protiv Austrije. Tko je dovoljno pametan, zna kako se osjećam”, poručila je tada.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+