Robert Kovač: Ženu i djecu neću voditi na SP u Brazil...

Primamo previše golova. Kad sam ja igrao u reprezentaciji, mi smo u cijelim kvalifikacijama znali primiti samo četiri-pet golova. Ne bih rekao da primamo više golova otkad sam ja prestao igrati, ali ispada tako, rekao je Robert Kovač.

U kutu Vallisa, restorana koji je sa suprugom Anicom otvorio u Sesvetama, sjedi uz kamin i svakodnevno ruča.

- Ovdje se sjajno opuštam, fina je atmosfera, obiteljska - kaže Robert Kovač. 


Nema dana da se ne čuje s bratom Nikom. Analiziraju sve o Brazilu, od treninga do vode. I čim je potegnuo gutljaj vode...

- Eh, da, u Brazilu nema pitke vode. Tuširanje? Ha, sa zatvorenim ustima - nasmijao se Kovač.

Iako je tijekom igračke karijere tvrdio da ga trenerski posao ne zanima, sad se “zakvačio”.

- Nisam bio zagrijan za trenera. No čim sam završio karijeru, osjećao sam da mi nogomet nedostaje. Razgovarao sam s Nikom, koji mi je rekao: ‘Pokušaj s trenerskom školom pa vidi’. Krenuo sam i stvarno me ulovilo - kaže mlađi brat Kovač.

Desetak minuta poslije na liniji je opet bio Niko. Nema povišenih tonova, nema svađa...

- Nema kod nas svađe. Ne sjećam se kad smo se zakvačili oko nečeg. Diskutiramo o svim temama, no zna se hijerarhija. Njegova je zadnja. Iako, jako voli slušati što mi u stožeru mislimo - rekao je Robert.

Igrači ga ne zovu, kao Ćiru Blaževića, šefe, nego - Robi.

- Eh, sa 75 posto ovih današnjih igrača sam igrao. Ne mogu očekivati da će me oslovljavati s ‘vi’. Moraju imati respekt, ali u granicama normalnog. Zovu me imenom. Kad je Slaven Bilić bio izbornik, Niko i ja smo se mogli isto tako ponašati prema njemu jer smo igrali zajedno.

Evo, Olić i ja smo igrali deset godina zajedno, sad sam mu trener i sve je baš kako treba biti. Ne govori mi ‘vi’ niti me oslovljava s ‘treneru’... Zove me imenom!

Dobar osjećaj i smiješak brzo će zamijeniti smrknuta faca kad se spomene Turska i Beč.

- Nikad mi nije bilo teže u karijeri. Bilo mi je teško i kad sam dobio crveni karton protiv Engleza, ali ne tako. Eh, da, taj crveni nisam ni trebao dobiti. Sudac je došao, mislim da je čak imao žuti u ruci. No onda je vidio krv na Coleovu licu i dao mi crveni. Poslije sam se ispričao Coleu - kaže Kovač.

Utakmice s Brazilom se ne boji jer, kako kaže, gledat će nas dvije ili tri milijarde ljudi i to je već uspjeh. No o Meksiku nema lijepe uspomene.

- Na SP-u 2002. godine smo analizirali Meksiko i rekli: ‘Ej, pa mi smo duplo bolji od njih. Nemaju šanse’. Izašli smo na teren i počeli, a kad ono, ajme majko... Nismo mogli do lopte doći. Često podcjenjujemo suparnika i to je velika mana našeg mentaliteta.

Brazil će, kaže Robert, biti pod velikim pritiskom, a tad...

- Nije lako. Sjećam se, u Bayeru smo za naslov prvaka trebali u posljednjem kolu bod kod Unterhachinga. Bili smo duplo bolji. Istrčali smo na teren i noge su nam se odsjekle. Došao mi je jedan igrač i rekao: ‘Robi, ja ne mogu’. Čak smo zabili i autogol te izgubili 2-0. I ode prvenstvo...

Supruge mnogih igrača u vrijeme SP-a će biti u Brazilu. Eduardova supruga Andrea ide s djecom u Rio de Janeiro, Olić vodi suprugu Nataliju i troje djece...

- Anica jako voli nogomet, htjela bi biti u Brazilu, gledati našu reprezentaciju, no odlučio sam da neće ići. Nisam još siguran, ali najvjerojatnije će navijati odavde, tako je sigurnije i lakše za mene. Moram se posvetiti poslu, ne bih želio imati druge brige... Znate kako je Brazil opasan, a ne želim se cijelo prvenstvo živcirati i misliti kako mi je obitelj, je li ih netko napao i sl...

U slobodno vrijeme pogleda Dinamo, u kojem treneri rijetko spoje dvije zime na klupi.

- Tako je to u našem poslu. Ja trener Dinama? Zašto ne? Dinamo mi je jako drag, volim taj klub. Zašto ne bih jednog dana bio trener u Maksimiru?!

Kad se već razgovara o Dinamu, u reprezentaciji nema niti jednog igrača “modrih”.

- Kad kreiramo popis, ne gledamo imena klubova. No možda bi bilo bolje za reprezentaciju kad bi u Dinamu bilo manje inozemnih igrača - kaže Kovač.