Sport

Komentari 44

Seko, evo bronce: Hrvatice su oduševile Europu, a sad - faks

Seko, evo bronce: Hrvatice su oduševile Europu, a sad - faks

Digle su Hrvatsku na noge tijekom dva i pol tjedna u Danskoj, a izvan terena strašna su im podrška obitelj i prijatelji. Popričali smo s Dejanom, Lucijom, Dorom i Larissom, našim brončanim djevojkama

Jedna je prvi dio prvenstva provela pred malim ekranima i nadala se kako može biti sa suigračicama u Danskoj, pa je šansu i dobila i zaigrala u ključnim utakmicama, druga je bila svesrdna podrška sjajnoj golmanici Pijević i rušila ritam protivnicama obranama sedmeraca, a treće junakinje naše priče križevačke su blizanke.

Javile su nam se nakon nekoliko dana odmora i sabiranja dojmova sa sjajnog Eura u Danskoj gdje su osvojile broncu.

POGLEDAJTE VIDEO: Doček sestara Kalaus u Križevcima

Naturalizirana Podravka

Dejana Milosavljević (26) nakon korona virusa naknadno je stigla u Dansku na poziv izbornika Šoštarića. Prva "haubica" Podravke, koja je klub kroz nekoliko europskih utakmica povukla do bodova svojim golovima, imala je peh da ju je virus pogodio pred Dansku.

Iako nedovoljno u treningu, dala je sve od sebe. U obrani i u napadu, gdje je jedna od rijetkih rukometašica koja kao dešnjakinja igra sva tri mjesta na vanjskoj poziciji.

Nakon povratka iz Danske, sjela je u automobil i pojurila u svoju Rijeku, gdje se s roditeljima doselila iz Požege kao dvogodišnja djevojčica. Doček su joj priredili prijatelji i obitelj iako je stigla kasno. Baklje, pjesma, zagrljaji su ono što će "naturalizirana Podravka" dugo pamtiti. 

Uspjeh iz Danske nije slučajan jer je on plod svakog treninga, odricanja i nagrada za sve uloženo do sada, a tu ne misli stati.  

- Medalja je definitivno ostvarenje sna. U taj sport nisam došla slučajno jer mi je on zapisan u genima. Majka je kao djevojka i sama bila rukometašica, i u osnovnoj školi me gurnula u meni najdraži sport - kaže nam ljubimica navijača Podravke i veliki adut trenera Zlatka Saračevića u nastavku europske priče. 

- Kad je majka čula da je trener Tomislav došao u školu i pozvao nas djevojčice u klub da treniramo rukomet, oduševljeno je rekla da moram to probati. Oduševila sam se i tu sam gdje sam - skromno će Dejana. 

Kaže da ne razmišlja previše o budućnosti koju je, ako ne ostane u rukometnim vodama nakon karijere, osigurala fakultetskom diplomom ekonomistice.

- Nastavit ću se truditi i davati sve od sebe pa koliko će me to daleko odvesti vidjet ćemo, definitivno bih voljela probati igrati i izvan države što će se ubrzo ostvariti, nadam se. Knjigu i sport je bilo teško uskladiti, ali ne i nemoguće. Profesori su imali dosta razumijevanja kao i klub, ali sve se nekako stiglo. Medalju bih posvetila obitelji jer su bili uz mene u dobrim i lošim trenucima, potpora kad je najviše trebalo - rekla je Riječanka na privremenom radu u Koprivnici.

Sestra kao uzor

Lucija Bešen (22) sjajna je golmanica Lokomotive koja je bila pomalo u drugom planu jer je njezina dojučerašnja starija klupska kolegica Tea Pijević (29) činila čuda između stativa. Osim po obranjenim sedmercima, pozornost kamera je privukla i po sjajnom navijanju i bodrenju suigračica.

- Medalja za nas kao ekipu znači jako puno kao jedan novi početak za hrvatski ženski rukomet i veliko priznanje za naš rad. Sama medalja ima povijesni značaj, ali mislim da nam više do izražaja dolazi taj veliki broj utakmica na vrhunskoj razini gdje smo kao ekipa pokazali snagu i mislim da nitko više neće jednako gledati na nas u svijetu rukometa - kaže Lucija.

Želja i ideja Lucijina sedmogodišnjeg brata je bila da se vrate s medaljom i, na iznenađenje svih u Hrvatskoj, ostvarila se. Kad smo je pitali o odnosu s prvom golmanicom u reprezentaciji Teom Pijević, Lucija je s oduševljenjem govorila o njoj, ali i o starijoj sestri Gabrijeli (26) koja brani u Varaždinu.

- Teu znam od početaka seniorskog rukometa kad sam dijelila svlačionicu s njom i sestrom Gabrijelom u Sesvetama. Ja sam kao najmlađa imala najmanju minutažu, ali sam upijala svaki njezin i sestrin potez te slušala njihove savjete. Naš odnos je odličan. Prije svega smo prijateljice i velika podrška jedna drugoj. Kao i u cijeloj ekipi, mi smo dobra klapa pa onda sve ide lakše na terenu. Mislim da je cijeli turnir, a posebno biti uz bok Tei, bilo jedno veliko iskustvo. Nadam se da ćemo u budućnosti imati priliku biti zajedno - kaže stasita prva golmanica Lokomotive. 

Sestra Gabrijela, koja je od nje starija četiri godine, razlog je da se i Lucija pojavila na rukometnom parketu. Iako kaže da nije presudilo to da se i ona okuša u toj ulozi. 

- Kroz cijelu karijeru životni i vratarski uzor mi je upravo Gabrijela. Pomaže mi uostalom kao i Tea, savjetima kako da postanem što bolja golmanica - pojašnjava Lucija.

Po načinu na koji to izgovara, jasno se zaključuje da tu nema ništa što bi upućivalo na konkurenciju. Gledajući ih kad su kitili jelku, vidi se velika sličnost između njih. Čak se u visini razlikuju samo jedan centimetar, koliko je viša mlađa Lucija. 

Tvrdi da nema nekog sportskog uzora, već nastoji od svakog "pokupiti" ponešto što smatra da je dobro. No, kad se radi o životnim uzorima, onda tu nema dileme. Roditelji su ispred svih. 

- Oni su pokazali kako se trud i rad uvijek na kraju isplate - bila je kategorična Lucija.

Smatra da joj karijera ide dobrim putem, a što se tiče budućnosti voljela bi se okušati igranjem u inozemstvu u nekom klubu koji se natječe u Ligi prvakinja.

- Trenutačno se ne zamaram time jer sam zadovoljna statusom u Lokomotivi. Vidjet ćemo gdje će me odvesti životne okolnosti. Apsolventska godina sam na sestrinstvu u Zagrebu i pišem diplomski na temu rehidracija i hidracija kod sportaša. Kad diplomiram, osigurat ću si budućnost jer teško je tražiti egzistenciju kroz rukomet. 

Sestre završavaju diplomski

Veličanstvenim dočekom na središnjem gradskom trgu u rodnim Križevcima su brojni su sugrađani uz vatromet dočekali najdraže blizanke Kalaus (24). Uz riječi zahvalnosti kojima su obasuli Doru i Larissu i prekrasne bukete cvijeća te vatromet, moglo se iščitati što običnim ljudima znači povijesni iskorak ženske rukometne reprezentacije.

Nakon brojnih fotografija sa sugrađanima, Dora, koja je minutu starija od Lare, kako joj tepaju u obitelji, rekla nam je da se pokazalo kako se svaki trud u životu vrati. 

- Uvijek se vrati. Možda ne kroz ono što bi čovjek želio, ali trud, uporan rad donese rezultat - kaže Dora, sva ozarena u licu.

Nadovezujući se na sestrine riječi, Larissa je kazala da je uspjeh u Danskoj za nju ostvarenje snova i potvrda da je sve ono što njih dvije rade najispravniji put. 

Pred sestrama Kalaus ovih je dana još jedan veliki zadatak jer će uskoro braniti diplomske radove na studiju psihologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.

- Moja tema je iz neuropsihologije, i to karakteristike verbalnog učenja i pamćenja nakon moždanog udara - kazala je Dora. 

Po prvi put se u nečemu razlikuju. Osim što je Dora ljevakinja, a Larissa dešnjakinja, njezina tema iz diplomskog je iz sportske psihologije. Obje su studentice s prosjekom od 4,9. Za kraj su nam kazale da bi medalje posvetile roditeljima koji su im bili i još uvijek jesu najveća potpora u životu. 

O planovima za budućnost nakon što diplomiraju nisu se izjašnjavale, već su kazale da ostaju obje opcije otvorene: posvetiti se više rukometu ili znanstvenoj karijeri. 

Najčitaniji članci