Šest godina bez Dude: Baš na godišnjicu Dinamo s Rijekom...

Bio je zaljubljen u Dinamo, ali te 1994. u finalu Kupa nosio je dres Rijeke. U Zagrebu je u prvoj utakmici bilo 2-0 za Dinamo, a u uzvratu sam bio na tribinama Kantride i gledao svog bratića Dubravka u 'suprotnom' dresu. Deset minuta prije početka gledam Dudu na zagrijavanju i pomislim: ‘Samo nemoj ti zabiti’. I počinje utakmica, prvi napad Rijeke, centaršut, lopta leti prema njemu, a ja mislim: ‘Pusti je, Dudo, neka te prođe’. A on je zakuca u mrežu. I Rijeka povede, prisjetio se godinama poslije Saša Pavličić-Bekić, bivši disciplinski sudac HNS-a i Dudin bliski rođak.

Punih 18 godina kasnije, U rano proljeće 2012., četvrtog dana četvrtog mjeseca u godini, prestalo je kucati srce Dubravka Pavličića. Nogometašu koji je bio dio one čuvene čileanske zlatne generacije iz 1987., koji je nosio hrvatski dres na Euru 1996. u Engleskoj, koji je izgradio respektabilnu karijeru igrajući u Španjolskoj, u kojoj je i posljednji put zaklopio oči, bilo je 45 godina kad je otišao. Ostavio je iza sebe ožalošćene, neutješne suprugu i djecu, ali i uspomene na pravog sportaša.

- To finale Kupa 1994. bila mu je vjerojatno najteža utakmica u životu. Znam što mu je značio Dinamo, to je bio klub njegova života. A toga dana bio je u dresu Rijeke. I proslavio je taj gol, bio je pošten prema Rijeci i zato je slavio. Iako znam što mu je značio Dinamo - govori Saša Pavličić-Bekić, uz dodatak:

- Kad se razbolio, svaki dan me zvao da pita kako igra Dinamo...

I ako negdje gore dopire signal, a vjerujemo da dopire, i ovog će poslijepodneva Dudo duhom biti u Maksimiru. Baš na šestu godišnjicu njegove smrti sudaraju se dva njegova kluba. Dinamo, koji mu je bio sve, i Rijeka, koju je silno volio.

- Fabijan Komljenović i on plakali su kod mene u stanu kad su ih iz Dinama poslali na Kantridu. No kasnije je Dudo jako zavolio Rijeku - kaže rođak Saša.

Dudo je bio beskompromisan borac, stasiti stoper, jedan od onih za koje se kažu da su išli glavom tamo gdje mnogi ne bi kopačkom. I u njegovu slučaju to nije bila floskula. Naizgleda miran i tih, samozatajan, ali kad je trebalo reagirati, on je reagirao. Kao primjerice, uoči Eura 1996., kad je Ćiro smišljao kako "galvanizirati" momčad. Jedan od koraka bilo je i naređenje dugokosom Pavličiću, prepoznatljivom po frizuri godinama prije toga.

- Sine, ošišaj se pod hitno!

Dudo je kimnuo glavom, otišao kod frizera i nakon pola sata vratio se - ćelav! Potpuno ćelav, bez ijedne dlake na glavi. Kao da je i u tom slučaju želio odbaciti sve kompromise, kao da je želio poručiti Ćiri:

- Treneru, ako je kosa problem, onda nema problema.

Sa svim tim uspomenama, na sve ono što je bio i što je predstavljao, čekamo današnji derbi. Kad bi barem igrači Dinama i Rijeke danas od 17.30 sati, u polufinalu Kupa, nastupili "pavličićevski"... Bilo bi u tom slučaju žustrine, borbenosti, nogometnog viteštva i poštenja. A kad je tako, nogomet ne može biti loš. 

Danas su djeca već velika, sin Tin također je nogometaš, kćerka Tea iznimno talentirana tenisačica, ali obitelj teško zaboravlja trenutke s tatom Dudom.

- Tata je često sam mnom igrao nogomet, ali i sve druge sportove. Volio je i padel, to smo i svi mi djeca igrali, ali nogomet je ipak bio broj jedan. Lopta mi je bila u nogama otkad sam prohodao, a tata me učio prve elemente. Kako dodati loptu, kako pucati... Kasnije bismo se zabavljali tako da mi on zada koliko puta moram tehnicirati, ili na nozi ili na glavi, i kaže: ‘Ako uspiješ, vodim te u aquapark!’ I uvijek se držao obećanja - ispričao nam je njegov sin Tin.

Počivaj u miru, Dudo... I uživaj u utakmici.