Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
11 komentara

'Znao sam da ću dobiti batine, ali trebalo je prehraniti obitelj'

Ivica Perković 'Stina' (44) sa sinom Andrijom (21) boksao je isti dan u istom ringu i pobijedio. Trenirao je po konobama i ulicama, sparirao s Vladimirom Kličkom...

Foto: Hrvoje Jelavić, Igor Kralj/PIXSELL
11 komentara

Da Amerikanci već nisu snimili serijal Rocky, mogli su ga komotno snimiti prema "Šibenskoj stini" Ivici Perkoviću (44). Eto, čak im se i nadimci poklapaju, Perković "Šibenska stina" - Balboa "Rocky", stina - rock...

I nije to jedina sličnost, baš kao što filmskog Rockyja život nije mazio, nije ni ovog našeg, šibenskog. Rano je ostao bez oca, samohrana majka Milenka (80) brinula je o troje djece, pa je Ivica zarana morao početi raditi kako bi prehranio obitelj. Iako je cijeli život maštao je o karijeri vrhunskog boksača i naporno trenirao, za jednog Šibenčanina bila je to praktično nemoguća misija, a ništa bolje nije bilo ni u obližnjem Splitu, gdje je povremeno odlazio na trenige kod trenera Ivana Relate Šimundže za čiji BK Marjan je i nastupao. 

A kako i bi, kad iza njega nisu stajali ni klub, ni grad. Morao se snalaziti sam, trenirati na otvorenom, po konobama i garažama, usput zarađujući za život. Zbog toga je prihvaćao i brojne ponude za sparinge i mečeve, ne birajući protivnike, za koje se praktično nije ni spremao.

POGLEDAJTE VIDEO:

- Znali su me nazvati dan uoči meča da odmah doputujem spasiti priredbu kad bi se neki boksač ozlijedio. Što ću, njima je trebao borac, meni novac, sjeo bih u automobil i borio se. Bez ikakve pripreme za protivnika koga bih često prvi put vidio tek u ringu. Znao sam da ću primiti porciju batina, ali trebalo je prehraniti obitelj, zato sam i putovao trbuhom za kruhom, što se u boksačkom svijetu zove "journey man". Putovao sam po svijetu i borio se, češće pomažući graditi karijeru drugima, nego razmišljajući o svojoj - prisjeća se Perković i dodaje:

- Imam omjer od 28 pobjeda i 34 poraza, no od ta 34 poraza u 10 sam realno mogao pobijediti samo da nisam na meč došao u zadnji čas, a još 10 bih dobio da sam se spremio ili boksao pred svojom publikom. U idealnim okolnostima ne bih izgubio previše mečeva, no i to je život.

Zbog svega navedenoga Perković je široj sportskoj javnosti u Hrvatskoj relativno nepoznato ime, no zato je u boksačkim krugovima itekako cijenjen jer sparing-partnera s toliko iskustva teško je pronaći. No nakon mora prolivenog znoja i pregršt sporednih uloga, Perković je "stao na noge", podigao iz ničega firmu koja se bavi iznajmljivanjem apartmana i rekvizita, što mu je napokon, u poznim godinama omogućilo da se napokon u miru može posvetiti treningu, uživati u boksu, i nadati se da će i njega neki vrhunski borac pozvati u ring, kao što je Apollo Creed pozvao Rockyja Balbou.

Zagreb:  Ivica Perković pobijedio Zoltana Csala na Fight Night Zagrebu | Autor: Igor Kralj/PIXSELL Foto: Igor Kralj/PIXSELL

- Tek su mi 44, ili kako ja to volim reći, 18 godina života i 26 godina iskustva. Veliki šampioni poput Georgea Foremana i Larryja Holmesa boksali su i nakon 50., i to u top-formi, a ja se jako dobro osjećam. Sve znam o boksu, imam iskustva, kvalitetno se hranim i pripremam i nikad nisam bio kompletniji. I što je najvažnije, dobio sam najvažniju životnu bitku, bitku sa samim sobom. Sad napokon imam sve što treba za vrhunski boks.

Što se tiče iskustva, iza Perkovića su brojni naslovi državnog prvaka i reprezentativni nastupi u boksu i kick-boksu, nastupi na K-1 turnirima na koje ga je vodio Branko Cikatić te sparinzi s boksačima poput Vladimira Klička, Aleksandra Dimitrenka, Sinana Şamila Sama, Marka de Morije, Kubrata Puleva... Od uspjeha, svakako je najvrjedniji pojas WBU prvaka koji je osvojio u studenom prošle godine protiv njemačkog teškaša turskog podrijetla Özcana Çetinkaye nokautom u trećoj rundi. 

Sada sve to želi prenijeti na sina Andriju (21), koji je nedavno u Austriji, na istoj priredbi na kojoj je nastupio i njegov otac, odradio prvi profesionalni meč i pobijedio nokautom u drugoj rundi Srbina Petra Zukića.

- Nisam bio za to da sin krene mojim stopama, ali kako je stalno bio uz mene u dvorani, i on se zaljubio u boks. Vodio sam ga sa sobom jer sam smatrao da je bolje da je u dvorani nego da ima previše vremena za gluposti - kaže Ivica, koji nam ponosno pokazuje i snimku mlađeg sina Gabriela (9), na kojoj boksa protiv zamišljenog borca, na užas bake Milenke.

Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

- Ona stalno ponavlja: "Niste normalni, malo je jedan, nego je sad i drugi krenuo u boks" - otkriva nam Andrija, koji je u mladosti trenirao i hrvanje, ali ljubav prema boksu ipak je bila jača.

- Boks mi je puno draži, nadam se da ću jednoga dana nadmašiti oca, iako će to biti teško. Drago mi je da smo obojica nastupili isti dan, u istom ringu, i da smo obojica pobijedili. To je ipak rijetkost. Da više nikad ne uđem u ring ostat će mi ta uspomena za cijeli život.

Za razliku od tate koji je u mladosti obožavao legendarnog Matu Parlova, Andrija više voli mlađe borce, primjerice Vasila Lomačenka - Matrixa. Završio je srednju prometnu školu i upisao fakultet turističkog menadžmenta, ali boks je zasad u prvom planu.

- Tata je predložio da odmah krenem u profesionalni boks, ali volio bih jednoga dana nastupiti na nekom amaterskom prvenstvu, kaže Andrija, dok Ivica nudi spremno objašnjenje za ovu pomalo neobičnu odluku.

- U amaterskom boksu početnik može dobiti protivnika koji ima 100-200 mečeva, a u profi-boksu sam bira protivnike, pomalo raste i gradi karijeru. Vidjet ćemo što će biti, prvi meč je odradio i bolje od očekivanja. Možda je malo i požurio, što je normalno za prve mečeve, ali ja sam zadovoljan. Uporan je, tvrdoglav, hrabar, ima sve preduvjete da bude dobar borac.

Velika prednost mu je i očevo iskustvo. Na sparinzima i borbama učio je od velikih trenera poput Emanuela Stewarda, Tommyja Brooksa, a dvadesetak borbi riječio je nokautom.

- Svakodnevno skupa treniramo, što je sjajno jer je on prošao puno toga, i to na teži način, sam.... Ponekad i spariramo, ali još će proći puno vremena dok ne budem mogao ravnopravno boksati s njim, ipak je on superteška, a ja poluteška kategorija, puno je jači, agilniji, ima bolju tehniku.... I ne popušta mi - smije se Andrija.

Zagreb:  Ivica Perković pobijedio Zoltana Csala na Fight Night Zagrebu | Autor: Igor Kralj/PIXSELL Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Već neko vrijeme Ivica se sreće s pitanjem do kada će boksati, ali ni s 44 na leđima nije spreman objesiti rukavice o klin.

- Ni sam nemam odgovor na to pitanje. Najteže je svaki dan pobjeđivati sam sebe, to je motiv koji me tjera naprijed, ta želja da pokažem ljudima mojih godina da se mogu uspješno baviti sportom, umjesto da puše dvije kutije cigareta ili popiju bocu vina na dan. A i poseban je osjećaj ukrotiti mlade lavove, momke 10-15 godina mlađe od mene. To je dodatni motiv. Problem mnogima je što pred sebe postave nerealne ciljeve, pa se razočaraju ako ih ne ostvare, i onda odustanu. Treba biti realan, ne možeš pred sebe postaviti cilj da budeš novi Tyson ili da uzmeš svjetski pojas do 28. Treba ići korak po korak, biti uporan, treba biti šampion i u pobjedi, i u porazu. Ja podjednako volim boks nakon pobjede i poraza, i zato i trajem... Imam WBU naslov, to je dobra odskočna daska za napad na jedan od četiri velika pojasa ako mi se ukaže prilika. Eto, kad bih ga osvojio i objesio na zid u stanu, onda bih možda i otišao u mirovinu. Iako, i dalje bih sigurno trenirao - kaže Perković senior.

U mladosti se oduševljavao legendarnim Matom Parlovim, cijenio je stariju gardu Željka Mavrovića i Stipu Drviša, a danas hvali Filipa Hrgovića i Petra Milasa.

- Obojica imaju veliki potencijal, sjajni su borci i daleko će dogurati - kaže Perković, koji nam je otkrio i otkud mu jedinstveni nadimak "Šibenska stina".

- Drugi borci su bili nekakvi vukovi, lavovi, tigrovi, a kako ja nikad nisam imao nadimak, novinari Davor Trutin i Samir Milla nazvali su me "Šibenska stina". Svidjelo mi se i tako je ostalo. Eto, sad izlazim u ring uz zvukove pjesme "Stina pradidova" klape Intrade.

Odnedavno na mečeve nosi i "šibensku kapu", prepoznatljivi simbol grada Šibenika.

- Ponio sam je sa sobom na meč za WBU pojas, lijepo se uklopila u priču o meni i mom gradu iz koga nikad nisam otišao. Iako sam proputovao cijeli svijet i mogao živjeti bilo gdje, Šibenik je u mom srcu. Mlad sam zasnovao obitelj, dobio djecu, pustio sam tu korijene, i ma koliko u Šibeniku nemaju sluha za boks, tu ću zauvijek ostati.

Najveća podrška mu je supruga Renata (42), koja je bez primjedbi prihvatila prijedlog da se sin Andrija okuša u ringu.

- Renata je mene upoznala kao boksača, prošla je puno toga sa mnom i ima veliko povjerenje. Zna ona da sam se s mečeva s "ubojicama" vraćao bez "velike štete", pa tako zna i da nisam lud da ću ugroziti zdravlje našega sina. Imam dovoljno iskustva, znam procijeniti koliko je Andrija spreman, za koji je to rang protivnika... Zbog toga i ne brine. Uostalom, i ona je s nama često uz ring, ide na mečeve, snima ih... A i inače je sportski tip, ona vam je sva u fitnessu, stalno trenira, jako je uporna i disciplinirana. Da ja imam njenu upornost i disciplinu, odavno bih bio prvak svijeta - zaključuje Perković.

Foto: Privatna arhiva/pixsell

Naši partneri pišu
Message