Sjećaš li se mene? Jovičević je prvi Hrvat u madridskom Realu

Igor je u ovim godinama bolji nego što sam ja bio, govorio je Zvonimir Boban za tada 17-godišnjeg Jovičevića. 

Nosio je desetku kada to nije mogao svatko. Dinamovo čudo od djeteta. Plemeniti ‘španer’ kakvih nije bilo puno...

- Sve je krenulo sa 17 godina, na turniru u Veroni. Real je odsjeo u istom hotelu i na ulazu sam sreo Radomira Antića. Pozvali su me u Madrid, u dvije utakmice sam zabio pet golova i ugovor je bio na stolu - počinje Jovičević.

- Vicente del Bosque je bio direktor omladinske škole. Pružio sam mu ruku, a on mi je rekao: ‘Ti si na mom popisu već dvije godine! Dobro došao’.

Pod Rafom Benitezom igrao je u drugoj momčadi. Zajedno s Raulom, Gutijem, Esnaiderom, Urazizom... No za prvu momčad nije odigrao ni sekunde.

- Bilo mi je čudno. Bio sam mlad i nisam znao što se događa. Za prijateljske utakmice su me uvijek zvali, za službenu nikad. I onda saznam da u ugovoru imam klauzulu da mi moraju platiti 1,8 milijuna dolara čim zaigram za prvu momčad! To me slomilo - kaže Igor.

No pravi slom stigao je 1995.

- Igrao sam za Hrvatsku u Kijevu i popucali su mi ligamenti. Tri godine nisam mogao stajati. Prošao sam pakao. Operirao me Alfonso del Corral, bivši košarkaš Reala, koji je igrao protiv Dražena Petrovića. Na stolu smo bili Alfonso, Vasquez i ja. Njima dvojici je uspjela operacija, meni nije.

Direktor Reala Ramon Martinez stavio ga je na listu pet najvećih mladih igrača koji su došli na Santiago Bernabeu.

- Snagu za povratkom našao sam u Rapajiću, Mariću, Šimiću, mojoj generaciji.

Otišao je potom u Brazil, gdje je igrao s Maurom Silvom, Juliom Cesarom, Carecom...

- Da bi te prihvatili u Brazilu, moraš biti drugačiji. Svi znaju driblati, dodavati petom. Ja sam ih impresionirao udarcima iz daljine. Bili su oduševljeni.

Igranje u prvoj i jedinoj ljubavi, Dinamu, umalo mu se ostvarilo 1997. Trenirao je i čekao dogovor sa sportskim direktorom Ivanom Bedijem. Nisu se našli.

- To je sudbina. Izgleda da mi nikada nije bilo suđeno da igram za svoj klub.

Kad su ligamenti otkazali četvrti put, u 32. godini, prestao je igrati. Danas, suprug i otac dvoje djece, trener je mlađih uzrasta u ukrajinskom Karpatu.

- Uvijek pratim Dinamo. Znam kako se osjeća Halilović, kao i ja sa 17. Misliš da je cijeli svijet pod tvojim nogama. Toliko si siguran u sebe. Sa strane ti svi stalno govore kako čudesno napreduješ - kaže Igor.

Kolege u struci tvrde da je strašno talentiran, a majka Sanja zove ga Pep. Po Guardioli.

- Završavam fakultet. Evo, baš danas dolazim u Zagreb. Dinamo? Tko ne bi volio biti trener Dinama. Ako već nisam mogao kao igrač, možda ću jednom kao trener! Daj, Bože!

‘Iz Reala mi šalju ulaznice, sjete se’

Na predstavljanje Prosinečkog u Oviedu 1994. Real je došao u sastavu: Buyo, Chendo, Nando, Sanchis, Lasagna, Gerardo, Milla, Jovičević, Vázquez, Butragueño i Zamorano.

- I danas mi Real pošalje ulaznice za utakmice, sjete se često. Michel Salgado me zvao na večeru, bilo je 250 ljudi, većinom svi igrači i djelatnici Reala - ispričao je Jovičević.