Šola: Bio sam 'u blatu' kad me Lino spasio, dao mi novu šansu

Smješten u trećem redu tribine, jer na klupi nema mjesta za sve, često je Vlado Šola (49) ustajao sa stolice tijekom utakmice protiv Srbije, vikao, mahao rukama... Pokušavao je tako, iz daljine, komunicirati i s Alilovićem, vrlo je emotivno proživljavao otvaranje Eura. I na kraju, igrač utakmice je - golman!

- Svi su krenuli s iste pozicije, a odluka o tome tko će braniti isključivo je pitanje forme - govori Šola.

Alilović, Stevanović i Pešić uče od legende hrvatskog rukometa, golmana sa svjetskim i olimpijskim zlatom, ali i čovjeka živopisnog sportskog puta.

- Igrao sam prvu utakmicu u povijesti reprezentacije, protiv Japana 1991., i ostao u reprezentaciji do 1996. Nakon toga su me na sedam godina zaboravili, a onda me Lino 'otkrio' uoči Portugala. Sve ostalo je povijest - rezimira Šola svoju reprezentativnu priču.

Hrvatski rukomet danas ima punu torbu medalja, ali tog 14. siječnja 1991. sve je izgledalo bitno drukčije. U goste Hrvatskoj došao je Japan, ostaje zapisano da je završilo 23-23.

- Nije to bilo osobito dobro organizirano, da se razumijemo. To su bili počeci, raspad države, ratno vrijeme... Znam da su i dresovi kasnili, nismo imali u čemu igrati, na ništa to nije sličilo. Ali dobro, to su počeci - prisjeća se Šola, koji je u to vrijeme bio mladi, 22-godišnji golman Medveščaka.

- Živio sam u Sesvetskom Kraljevcu i nije me imao tko dovesti do Kutije šibica. Na kraju sam nažicao jednog frenda da mi posudi auto, nekakvog raspalog stojadina. Uh, jedva sam ga vozio. Držiš volan ravno, on ide u desno... Mislim si, pa neću sad valjda negdje izletiti i propustiti prvu utakmicu za reprezentaciju - smije se danas Šola.

Izbornik je tad bio Josip Ćos Milković, a u stožeru mu je bio i - Lino Červar. Trener koji ga je 12 godina poslije "vratio u život".

- Pazi, nakon što sam otišao iz Medveščaka, koji je tad imao sjajnu momčad, osam godina branio sam u Njemačkoj. U to vrijeme svaki je klub mogao imati samo jednog stranca, svi su uzimali samo vanjske igrače, a ja sam bio jedini golman stranac u Bundesligi - objašnjava Šola pa nastavlja:

- Kako sam otišao van, tako su me u reprezentaciji zaboravili. Jednom sam došao na odmor u Zagreb, za nekakvim šankom sreo sam jednog bivšeg izbornika, i on me pita: 'Ej, Šola, kako je u Sloveniji?' A ja kažem: 'Čuo sam da pada snijeg, ali ja vam već pet godina branim u Njemačkoj.' Znači, jedini golman u Bundesligi, a oni ne znaju ni gdje igram.

S mape je nestao nakon što je u posljednji trenutak ostao bez OI-ja u Atlanti 1996. Velimir Kljaić otpisao ga je dan prije polaska u SAD, na Igre na kojima smo uzeli zlato.

- Bilo bi idiotski reći da nešto zamjeram Kljunu, budući da je čovjek uzeo zlato. Dakle, svaka njegova odluka bila je na mjestu. Žao mi je što nisam bio tamo, imam pravo misliti da sam bio dobar golman, bolji od nekih drugih, ali to je samo moje mišljenje - kaže Šola.

Ono što je propustio 1996., ispravio je osam godina poslije u Ateni. U koju se "kvalificirao" zlatom u Portugalu...

- Taj Portugal 2003. iz moje je perspektive stvari nevjerojatna priča. Pazi, ja sam u tom trenutku bio u blatu, u kaljuži, potpuno na dnu što se tiče statusa u reprezentaciji. Sedam godina prije toga nije me bilo ni na mapi. A onda je bio taj turnir u Strasbourgu... - govori Šola pa pojašnjava:

- S klubom sam igrao na  turniru na kojem je bio i Conversano, kojeg je vodio Lino Červar. Ja sam bio najbolji golman tog turnira, Lino je to vidio i sve ostalo je povijest - smije se Šola, sjećajući se i svojih početaka:

- Počeo sam rukomet igrati doma, u Sesvetskom Kraljevcu. Prvo sam bio pivot, pa srednji vanjski, a onda sam se počeo malo zafrkavati na golu. Jedno vrijeme sam bio malo igrač, malo golman. Hoću li na gol ili u igru, ovisilo je o tome jesu li se stariji igrači uspjeli oporaviti od vatrogasne zabave taj vikend - s veseljem se sjeća Šola.

Iz njegova kluba preporučili su ga Medveščaku kao golmana i Šola je došao na dogovor. Međutim, dva dana prije toga je istom tom Medveščaku kao pivot zabio devet golova?!

- Dolazim tamo i kažem treneru da sam ja taj golman kojeg čekaju, a on me gleda i govori: 'Pa kakav je to golman koji zabija devet komada?' Ponudio sam se da onda igram, ali rekao je da mu fali golman. I ja ostao na golu - prepričava Šola.

U prvu momčad Medveščaka pozvao ga je legendarni Vlado Stenzl.

- U vrijeme kad se on vratio doma, u Medveščak, bio je vodeći svjetski rukometni autoritet. Gledao sam u njega kao u hodajućeg rukometnog, skoro sam pao u nesvijest kad mi je rekao da postajem prvotimac. To mi je bilo toliko nevjerojatno da sam uvjerio sam sebe da sam krivo čuo. I nisam išao na treninge sve dok mi iz kluba nakon nekoliko dana nisu došli doma i pitali zašto ne dolazim. A ja jednostavno nisam mogao vjerovati da me veliki Vlado Stenzl želi u momčadi - kaže Šola.

Igračka priča već je davna prošlost, danas je Šola trener u usponu. Iza sebe ima nešto malo Rusije i puno više Katra.

- U Rusiji sam radio sa Zdravkom Zovkom, bio sam zadužen za golmane, a u Dohi krenuo sa samostalnim poslom. Shvatio sam to kao poligon za moju karijeru, jer brzo sam tamo shvatio koliko ne znam o metodici u rukometu. Pomoćnik mi je bio Nikola Foretić, doktor rukometa, on mi je puno pomogao da postanem bolji trener. Nudili su mi da ostanem i dalje, ali želio sam se vratiti kući - uvjeren je Šola, koji je od početka ove sezone na klupi Dubrave, zajedno s bivšim suigračem Davorom Dominikovićem.

- Inzistirao sam na tome da Davora uključim u stožer. Uživam raditi s njim, znamo se godinama, prijatelji smo i mislim da radimo dobar posao. Žao mi je samo što i više igrača iz naše generacije ne dobiju priliku za raditi u klubovima. To je kao i kod igrača, ne možeš odmah biti u reprezentaciji - ističe Šola.

Dubrava je trenutačno u drugom planu, sad treba pomagati Linu, nekad izborniku, danas šefu.

- Promijenio se Lino u odnosu na vrijeme kad sam bio igrač, ali ne toliko u rukometnom smislu, jer on je uvijek bio rukometna avangarda. Više u neformalnim druženjima, čini mi se da se više šali, da je nešto opušteniji nego ranije. Dođe do valjda s godinama - kazao je Šola.

S godinama je došla i promjena frizure, nema više Šoline crvene kose, sad je boja prirodna. I puno teže prepoznatljiva.

- Prepoznaju me ljudi i dalje, ali puno manje otkad imam 'svoju kosu'. Znalo mi se dogoditi na aerodromu, kad predajem dokumente, da me prepoznaju tek kad vide ime. I pitaju: 'Pa što je s kosom, Šola' - smije se trener hrvatskih golmana, koji nije želio detaljno o razlozima zašto je kosa toliko dugo bila baš crvena. Iako, bio je dugo i "plavuša", često se igrao s bojama kose...

- Ma pustimo to, bilo pa prošlo. Ima to neku svoju priču, ali neka ostane na tome da je crvena kosa ispunila svoju svrhu - završio je Šola.