Sport kao iz davnina: Opet se počelo igrati za ugljen i drva...

Radamel Falcao u Monacu će na dan zarađivati 300.000 kuna! Toliko je Slaven Zambata, jedan od najboljih napadača u povijesti Dinama, zaradio u cijeloj karijeri. Falcao će taj novac zarađivati u Monte Carlu. A za to se vrijeme sport u Hrvatskoj rapidnom brzinom vraća gdje je bio prije tridesetak godina. Rijetki klubovi plaćaju, još manje ih plaćaju dobro.

- Igrači ne dobivaju plaću, igraju iz gušta i ja im se divim - kaže dopredsjednik Odbojkaškog kluba Mladost Nenad Komadina.

- Organizacija jedne utakmice stoji oko 3000 kuna i često sam znao žicati oko dvorane ili posuditi lovu kako bismo odigrali utakmicu - dodaje Komadina.

Već smo debelo u 21. stoljeću, ali situacija u našem sportu često je takva da je jedina opcija povratak u “dane ponosa i slave”.

- Sjećam se, 1965. sam osvojio turnir i dobio dvije tone ugljena i metar drva. Bila je to praktična nagrada, u to vrijeme svi su ložili i sve sam zapalio. Za osvojene turnire dobio sam i televizor, pisaću mašinu... A 1968., na turniru kategorije današnjeg teniskog Grand Slama, bicikl Poni - priča veliki stolnotenisač Dragutin Šurbek (67).

A to vrijeme vraća se kroz košarkaše Splita, odbojkaše i vaterpoliste Mladosti...

Šurbek: Nije bilo novca pa sam znao trenirati utrkujući se s liftom

Košarkaši Splita, nekad trostrukog europskog prvaka, na gostovanje kod Cibone ove su sezone krenuli svjesni da će u Zagrebu biti smješteni kod - igrača Cibone. A rukometašice Lokomotive su 2010. morale skupljati plastične boce. Plaće jednostavno nije bilo... 

- Dobro je došla bilo kakva zarada, barem za kavu i sok. No to mi je puno pomoglo kad sam prešla u Podravku. Uporno nisam vjerovala da će doći plaća i naučila sam štedjeti - kaže Vesna Milanović Litre.

Ti detalji doista podsjećaju na Šurbekovo vrijeme.

- Ja sam iz Trnja, kvarta u kojem nije bilo luksuza i svi su bili borci, morali smo se snalaziti - kaže Šurbek i dodaje:

- Nisam imao novca, a Kinezi su imali cijele stolnoteniske kampuse s tisućama igrača. I zato sam znao, ako oni treniraju pet sati na dan, ja moram osam. Kako nije bilo uvjeta, svašta sam izmišljao. Trenirao sam s reketom teškim jedan kilogram i u prsluku punjenim s desetak kilograma željeza. Koncentraciju sam vježbao tako da sam se penjao stepenicama na vrh nebodera i žonglirao s dvije loptice u rukama, a potom i s tri. Imao sam i utrke s liftom. Njemu su do osmoga kata trebale 32 seknude, a ja bih trčeći došao do vrha još brže. Zato sam i mogao parirati Kinezima, često ih i pobjeđivati, jer sam naučio razmišljati brže od njih.

Bilo je i lagodnijih dana.

- Od Tita sam dobio ručni sat koji i danas radi, a u Njemačkoj sam potpisao i neke sponzorske ugovore. Ondje sam i snimio ploču s dvije pjesme o stolnom tenisu - priča Šurbek.

Bonačić: Ako imaš ženu, dobiješ duplo veći stan

Vaterpolisti Mladosti već 18 mjeseci nisu dobili plaću. Nitko od njih, čak ni najbolji vaterpolist svijeta Josip Pavić. I ti dečki su se morali vratiti u dane ponosa i slave...

- Mi smo bili poluamateri i dobivali smo stipendije - prisjeća se Ozren Bonačić, koji je kao igrač bio na četirima Olimpijskim igrama, osvojivši po jedno zlato i srebro, a sa “žapcima” je četiri puta bio europski prvak.

- Vrhunske sportaše u moje je vrijeme država zbrinula. Samci su dobivali jednosobne stanove, a oni koji su bili u braku dvosobne - rekao je danas sjajni vaterpolski trener.

Pilić: Sve je bilo ljepše kad nije bilo puno love

Nekad je sve to bilo mnogo jednostavnije. Svi smo se družili, jeli skupa u svlačionici. Kad je bilo mnogo manje novca u igri, sve je bilo između tenisača puno povezanije, prisjeća se Nikola Pilić, bivši Top 10 tenisač.

- Bili su to dobri novci za nas tad. Pobjednik Wimbledona dobivao je nekoliko tisuća funti, što je u usporedbi s današnjim novcem zanemariv iznos. Danas poraženi u prvom kolu dobije 15.000 funti - kaže Pilić, koji je krao majci novac kako bi skupio za prvi reket.

Zajec: Igrali smo hokej za bonove za hranu

Nije u hokeju bilo novca, barem ne u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Od Medveščaka smo dobivali bonove za hranu i nešto novca sa strane. Opremu i sve ostalo smo imali plaćeno, ali ako si želio bolju opremu, morao si to sam kupiti, rekao je Bruno Zajec, koji je neko vrijeme živio u Južnoj Africi.

- Nismo bili nikakva gospoda, ja sam usporedno uz hokej radio na benzinskoj pumpi. No budući da smo bili popularni, često su nas častili, pa su nam i troškovi bili manji. Ipak, ne mogu biti nezadovoljan jer sam uz još nekoliko igrača iz te generacije dobio stan.

Plečaš: Za dolazak u 'lokose' dobio sam torbu

Košarku sam igrao iz ljubavi. Novac nije bio važan, većina igrača tadašnje Lokomotive bili su studenti ili su radili. Za dolazak među ‘lokose’ dobio sam sportsku torbu, što je tada bila velika stvar, rekao je Nikola Plećaš, prva zagrebačka košarkaška zvijezda.

- Dobivali smo novac od stipendija i hranarinu. Ali bila je to sitna lova, tek toliko da si kupite ćevape i coca-colu i da više ne molite roditelje za novac kad idete na putovanja s klubom. Ma nije nam više od toga niti trebalo - istaknuo je Plećaš.

Zambata: Djevojke smo lovili novim pločama

Mi smo na putovanjima kupovali gramofonske ploče jer se one u to vrijeme nisu mogle nabaviti u Zagrebu. E, to je bio pravi magnet za djevojke. Trčale su za pločama kao danas za Porscheom, priča Slaven Zambata, legendarni Dinamov napadač.

Osim u Maksimiru, Zambata je tri sezone, od 1969. do 1972., proveo u Belgiji, gdje je igrao za Waregem i Crossing Club. No u karijeri je zaradio ukupno oko 300.000 kuna. Usporedbe radi, toliko Luka Modrić u madridskom Realu zaradi za - dva dana.