Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
23 komentara

Srce ko kuća, a m*da do poda! Krvlju natapaju svaki 'oktogon'

Lom nosa, infekcija na laktu, ozljeda noge, razbijena arkada... Nebitno, Mandžukić lomi dalje na travnjaku. S druge strane, u oktogonu postoji još jedna frajerčina, Stipe Miočić. Njih dvojica imaju važne poveznice

Foto: Reuters/Twitter/24sata

Nema 'killer' instinkt Eduarda da Silve. Nema dribling Ivana Perišića, niti čaroliju i lakoću igranja Luke Modrića. Tu iskače srce veliko k'o kuća, i da oprostite na izrazu, kao i naslovu članka, m*da do poda!

To je Mario Mandžukić, čovjek koji je sinoć u džep strpao svoj 18. trofej u karijeri. U nedjelju ide po 19., Juventus će bez većih poteškoća u Torinu odraditi fenjeraša Crotonea i tako upisati šesti uzastopni naslov prvaka Italije.

Kažu, Mandžukić nije ništa posebno

Mandžukiću će to biti drugi 'scudetto', uz već dva upisana Kupa te jedan Superkup.

Naravno, finale sezone svakako je 3. lipanj i Cardiff gdje će Juve igrati protiv Reala.

Pa, nije baš tako loše?

Kažu, to što Mandžukić radi na terenu može bilo tko drugi. Nije on ništa posebno?

Eklatantan primjer. U nedjelju je Juve igrao protiv Rome i izgubio, zasluženo. Na toj je utakmici Mandžo pred kraj utakmice dobio jak udarac u leđa od Danielea De Rossija.

Ne bilo koga, nego od igrača koji kada udari, udari muški. Mario je nekako odradio to do kraja, nije se povukao s borilišta. Makar i šepajući, eto, barem će nekome smetati, neće ostaviti momčad u porazu s igračem manje.

Sutradan nije trenirao zbog jake boli u leđima. Talijani su podigli frku pišući kako je vrlo vjerojatno otpao za finale kupa Italije u srijedu i da će ga klub čuvati za finale Lige prvaka.

Pa što ako ima krvi...

Možda je to i bio nekakav okvirni plan Massimiliana Allegrija, njegovog najvećeg obožavatelja, ali taj plan nije mogao zaživjeti.

Mandžukić ne propušta velike utakmice jer u njima je uglavnom među ključnim protagonistima. Tko zna kakvim 'čarobnim sprejem' su ga 'krpali' u Rimu za Lazio...

On je istrčao u to finale i pobijedio, odigravši pritom svih 90 minuta. Bez kukanja, previjanja po terenu i odustajanja od svoje standardne igre.

Zabijao se poput 'kamikaze' u tvrdu obranu Rimljana, u jednom mu je duelu stradala arkada pa je sav bio u krvi. I, što onda? Otišao je po nekoliko šavova, stavljena mu je zaštita i on se vratio na teren kao da ništa nije bilo.

Ni prvi, a ni zadnji put što se njega tiče. 

Lom nosa, infekcija na laktu, ozljeda noge, razbijena arkada... Nebitno, Mandžukić lomi dalje. Navijači se šale da je svaki njegov dres koji je uzeo od protivnika poslije utakmice - krvav.

U svakoj šali ima pola istine.

Zašto Stipe i Mario pobjeđuju?

Prigovorit će mu što je zabio tek devet golova u sezoni. Napadač treba samo zabijati golove, kažu. On nije samo 'napadač' ili 'igrač'.

Njegove zadaće nisu banalne, a nogomet je puno više od 'o joga bonito'. Nema ružičastih naočala, utakmice se prvo pobjeđuju u glavi, zatim na terenu.

On je teška artiljerija, prvotimac pri svakom osvojenom trofeju od njih 18. Može li to bilo tko?

On je primarna životna lekcija. Ako se ne boriš, nema te nigdje. Na kraju, ne iznenađuje to što je Mario veliki fan borilačkih sportova.

Obožava, znamo, Stipu Miočića. Čovjeka vrlo sličnog karaktera. Stipi, razbijaču i šampionu koji je nokautirao velikana Dos Santosa, su rekli kako nije baš najatraktivniji borac.

Kažu, Stipe nije previše brz, njegov rad nogu nije impresivan, a nije ni baš dinamičan borac. Ima tvrdu bradu, ali nije dovoljno velik za kategoriju.

Pitaju se, zašto taj Stipe Miočić pobjeđuje? 

Nije potrebno nikakvo filozofiranje i pretjerano mozganje, odgovor je jasan.

Stipe, baš kao i Mario, ima srce k'o kuću i m*da do poda. I obojica dobivaju krvave batine, ali uzvraćaju još krvavijom borbom.

I zato su uspješni.

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message