Svjetski prvak počeo je vozeći autiće na daljinski kao klinac...

Kad sam prvi put pobijedio u kartingu, nisam znao kako proslaviti. Došao sam na postolje, u ruke su mi gurnuli šampanjac, a ja nisam znao što da radim. Znao sam da trebam polijevati ostale, ali nisam znao da trebam staviti prst na bocu kako bi prskalo. Ja sam samo promućkao i čekao, rekao je u jednom od svojih prvih intervjua Lewis Hamilton.

Bilo je to 1997. i tada 12-godišnji Lewis već je bio zvijezda u nastajanju. Vozio je karting, pobjeđivao i u međuvremenu naučio kako zalijevati kolege nakon pobjeda. Njegov razvoj do statusa jedne najvećih zvijezda sporta uopće i put do četvrtog naslova prvaka u Formuli 1 pomno je isplaniran. Lewis nije preskakao stepenice i to se godinama već isplaćuje.

Krenuo je vozeći autiće na daljinski sa šest godina, dvije godine kasnije preselio je s igre na pravi sport - u karting. I tamo je već pokazao da je pred njim strašna budućnost, a sve pod budnim okom oca Anthonyja, koji je malenom Lewisu bio sve, glavni mehaničar, menadžer, ali prije svega otac na kojeg se u svakom trenutku mogao osloniti. Jer, kad imate 10-ak godina i jedini ste tamnoputi vozač u Velikoj Britaniji, a još ste ktome i iznimno uspješni, znate da ćete doživljavati najniže napade sa svih strana...

- Rasistički su me vrijeđali, u početku sam im se želio osvetiti, vratiti im na isti način, no naučio sam da ih trebam ignorirati i fokusirati se samo na stazu - pričao je mladi Hamilton.

Riječi su to, zamislite ovo, 12-godišnjaka. I koliko god mu tada bilo teško, bila je to fantastična priprema za današnje uspjehe u vrhunskom sportu u kojem je postao prvi tamnoputi pilot u Formuli 1.

- Sjećam se svojih dana u kartingu i koliko sam se divio vozačima u Formuli 1. Znam da i mene sada gledaju djeca i ne želim samo biti prvak, ne želim samo biti pobjednik, sportaš, ja želim biti uzor toj djeci i tako se pokušavam ponašati. Gledam tu djecu kako se utrkuju, neki su doista brzi, neki se još boje dodati gas, no važno je da ustraju. U moje vrijeme druga djeca su imala više novca od nas, bolje bolide, no ja sam ih nekako uspio pobijediti. Jednostavno sam bio brži od njih. Neki roditelji se jako naljute, postanu agresivni jer ima jako puno očeva koji su i mehaničari bolida kojima se njihova djeca utrkuju pa to postane obiteljska borba - rekao je prije par dana Hamilton, danas četverostruki prvak svijeta.

Iako sada kaže da mu nedostaje to vrijeme i jednostavnost u kartingu kada je jedino razmišljao o tome kako doći što prije do cilja, već tada jasno je znao što želi raditi u životu. S 10 godina došao je do Rona Dawisa, zatražio autogram i rekao mu:

- Bok, ja sam Lewis, osvojio sam naslov prvaka i jednog dana želim voziti vaš bolid.

Šef McLarena uz potpis mu je napisao:

- Javi mi se za devet godina i nešto ćemo smisliti.

No, niti je Hamilton čekao tako dugo, niti je sam morao zvati Dawisa već je ovaj njega nazvao samo tri godine kasnije i uskoro mu ponudio mjestu u razvojnom programu McLarena. Hamilton se nastavio razvijati u Intercontinental A, Formula A i Formula Super A natjecanjima te je postao europski prvak s maksimalnim brojem bodova 2000. godine, a momčadski kolega bio mu je Nico Rosberg. I to prijateljstvo dvojice sjajnih sportaša ostalo je do danas.

- Nico je i 2000. bio brz, no ne kao Robert Kubica koji je tada bio najbrži. Sjećam se da smo pričali tada kako bi sjajno bilo da jednog dana budemo u Formuli 1.

A oni ne samo da su bili obojica bili ili jesu u Formuli 1, nego su obojica osvojila i naslov. Nico 2016., a Lewis čak četiri 2008., 2014., 2015. i 2017. I ušao u legendu, postao jedan od najvećih sportaša uopće i čovjek koji pomiče granice...