Tragedija potresla šampionski Bjelovar: Babura se bojao auta, a on mu je presudio s 22 godine
Bjelovar slavi šampione, ali tragedija potresla grad! Smiljanić poginuo, a Partizan hrabro protiv Rusije. JNA zabranila Horvatu nastup, čime je pehar otišao Moskovljanima
U veljači ove godine obilježena je 70. obljetnica Rukometnog kluba Bjelovar. Tadašnji Omladinski rukometni klub "Partizan" osnovan je 26. veljače 1955. i ubrzo je postao najbolji klub u bivšoj Jugoslaviji. U prvih 25 godina postojanja Bjelovar je osvojio devet naslova državnog prvaka i tri nacionalna kupa, čime je zauvijek upisan među velikane europskog rukometa. Snaga tog naraštaja bila je prepoznata i izvan granica zemlje: bjelovarski rukometaši postali su prvi sportski kolektiv tadašnje države koji je osvojio naslov prvaka Europe. Uz to su još dva puta igrali u finalu i tri puta stizali do polufinala najelitnijeg klupskog natjecanja.
U povodu otvaranja izložbe "Kesizupci" u Bjelovaru i velike obljetnice novinar Željko Rukavina, jedan od svjedoka tog vremena, u seriji članaka za 24sata podsjeća na zlatno doba kluba, razdoblje kada je Bjelovar bio strah i trepet najboljim europskim momčadima, simbol borbenosti, zajedništva i sportskog ponosa grada. Nažalost, nakon tih povijesnih uspjeha klub, koji danas nosi ime Rukometni klub Bjelovar, zapao je u rezultatsku krizu i trenutačno se natječe u drugom rangu domaćeg prvenstva. No sjećanje na one slavne dane i dalje živi, kao trajni podsjetnik na vrijeme kad je Bjelovar disao: rukometom.
O sjajnoj pobjedi trener Seleš, igrači i mediji:
- Željko Seleš: „Pobijedili smo jer smo bili bolji. Mogli smo ih ‘imati’ u prvom poluvremenu. Kad smo poveli s četiri gola razlike, sve je bilo riješeno.“
- Ivan Đuranec: „Obrana je dobila utakmicu, a napad je bio kruna svega.“
- Vladimir Smiljanić: „Samo zato što smo imali bolje živce, pobijedili smo u ‘paklu’ pred 14.000 gledatelja.“
- Željko Nimš: „Najdraža od svih obrana su mi ona dva sedmerca.“
- Boro Bradić: „Pobijedili smo jer smo bili psihički spremniji od protivnika, koji je igrao pod imperativom pobjede.“
Vinek piše da je pobjeda Partizana još jedan uspjeh u nizu na koji smo navikli. Kruna najbolje momčadi u Europi stigla je u Bjelovar zasluženo, kao nagrada za velike napore koje su godinama ulagali u rukomet.
Nakon utakmice svi smo odjurili u hotel „Dress“, gdje su bili smješteni naši sugrađani, i gdje je počela „bijela noć“. Nije se znalo tko plaća, a pili smo svi. Točilo se i slavilo do jutra. Mamurni i pospani, ukrcali smo se u autobuse i gotovo bez stajanja jurili prema Bjelovaru – da dočekamo europske šampione. Bio je to veličanstveni doček.
Za vrijeme utakmice bjelovarske ulice ostale su prazne. Gotovo da nije bilo kuće u kojoj se nije pratio TV prijenos ili slušao radio. Kad je danski sudački par, koji je u to vrijeme slovio kao najbolji na svijetu, zadnjim zviždukom označio je kraj, počelo je slavlje na ulicama Bjelovar. Koje bi pokojni TV komentator Mladen Delić opisao samo s jednom riječi – Ludnica.
Tragedija koja je potresla Bjelovar uoči obrane europske titule
Poginuo V. Smiljanić – Babura jedan od junaka iz Dortmunda
Tragedija koja je potresla Bjelovar i put oslabljenog Partizana prema novoj europskoj završnici. Bjelovar je nastavio svoj život u znaku rukometa.
Sezonu 1971/72. završio je na prvom mjestu i ponovno osvojio titulu prvaka države. Sve je bilo kao u bajci. Nažalost, neke bajke imaju i svoj tragičan epilog. Desilo se ono od čega je Bjelovar zanijemio – Vladimir Smiljanić Babura poginuo je u prometnoj nesreći 18. siječnja 1973. oko 20 sati na cesti Split–Trogir. Babura je otišao zajedno s Nenadom Zorincem u Split kako bi riješio pitanje stana i osiguranja. U studenom 1972., nekoliko dana nakon 22. rođendana, Baburini roditelji poginuli su na putu za Bjelovar, gdje su živjeli s mlađim bratom. U automobilu kojim je upravljao poznanik Baburinih roditelja, Boris Kovač, tog ponedjeljka nalazilo se šest osoba. Samo je vozač „Fiata 124“ preživio strašan sraz s parkiranim autobusom „Split-promet“. Babura je, kao da je imao predosjećaj, zazirao od vožnje automobilom. Sjećam se da smo jednom, kao maturanti, bili u društvu njegova oca i Borisa Kovača, koji nas je vozio u Sv. Ivan Žabno, gdje smo u noćnom klubu dočekali zoru. Pred povratak, Babura me povukao u stranu i rekao da nas dvojica ne idemo s Borisom za Bjelovar, jer će nas on odvesti u smrt. On i ja smo se vratili jutarnjim autobusom u Bjelovar.
Novinar Bjelovarskog lista i dopisnik zagrebačkog Vjesnika Jovo Paripović u tekstu objavljenom 25. siječnja dirljivo se oprostio od Vladimira Smiljanića Babure, koji je sahranjen u obiteljsku grobnicu uz pokojne roditelje. Pred Baburom, koji je debitirao za prvu momčad 1967. sa nepunih 17 godina, bila je sjajna reprezentativna karijera. Bio je omiljen među suigračima i sugrađanima.
Tri mjeseca od Baburine pogibije do novog finala u Dortmundu
U sjeni tragedije, Partizan je 7. travnja 1973. dobio priliku obraniti titulu europskog prvaka u Dortmundu protiv MAI-a iz Moskve. Na putu za Dortmund, Bjelovarčani su u polufinalu u dva susreta izbacili švedski Hellas. U Stockholmu su prvi susret prošli „ko bos po trnju“, poraženi rezultatom 20:13, iako je u poluvremenu domaćin vodio samo jednim golom razlike (8:7). Partizan, koji je imao loših 30 minuta u drugom dijelu kada su domaći napravili za njih obećavajuću razliku, nastupio je bez Hrvoja Horvata, koji je bio u vojsci, igrao u sastavu: Nimš, Bradić, Pribanić 4, Prodanić, Vidović 4, Martinović 1, Matuš 1, Ž. Jandroković 1, Milinović, Đuranec 2, Pećina, Vidaković.
Po povratku iz Švedske, u deset dana do uzvrata u Zagrebu, u Kutiji šibica pred 1.500 gledatelja, igrači trenera Seleša već su u poluvremenu uhvatili sedam razlike i anulirali prednost gostiju iz prvog susreta. Utakmica je završila rezultatom 23:13 (13:6). Kako je tada pisao Bjelovarski list, naslovom „Šampion sve može kad hoće“, rastužili su goste sa sjevera Europe.
Njihov trener, legendarni Roland Mattson, čestitajući pobjedničkoj momčadi, potištenim glasom je rekao:
– Sve ono u Eriksdalshalli bila je najobičnija varka. S vama se ne može izaći na kraj, jer vas je nemoguće zadržati. Mislili smo da nam je dovoljna pobjeda od sedam razlike. Da smo u Stockholmu pobijedili i s petnaest golova, ovdje bi se sve pretvorilo u prašinu. Zasluženo idete u finale i posebno će mi biti drago ako vam budem mogao osobno čestitati na obrani titule.
Takvo poštovanje prema protivniku bilo je do tada nepoznato u sportskom svijetu. Sjetimo se samo trenera Gummersbacha Đorđa Vučinića, koji je godinu dana ranije poraz u finalu pokušao opravdati pristranim suđenjem, iako je finale sudio najbolji sudački par na svijetu – Danci Ovdal i Rodil.
Šveđanima su „mjeru“ uzeli: Nimš, Pribanić 7, Prodanić 2, Vidović 6, Matuš, Ž. Jandroković 5, Milinović 1, Đuranec 2, Pećina, Martinović 1, Vidaković, Bradić.
Bjelovarski rukometaši u obranu naslova išli su bez poginulog Smiljanića, Jakšekovića koji je prestao igrati. Te Nikole Mike Hasana koji je bio ozlijeđen. Ali i bez Hrvoja Horvata Cvebe, kojem vojne vlasti nisu dopustile da igra polufinale u Zagrebu protiv Hellasa, a kamoli da putuje u Njemačku.
Cristian Gatu iz Steaue dobio čin brigadnog generala, a Cvebi JNA nije dala igrati
Koliko su zemlje pod dominacijom Sovjetskog Saveza držale do sporta, najbolje pokazuje rukomet. Cristian Gațu, igrač Steaue, nakon karijere odlazi u mirovinu – u činu brigadnog generala. Sport i država bili su nerazdvojni. S druge strane, Hrvoje Horvat – Cveba simbolizira drugačiju stvarnost. Dres reprezentacije nosio je rekordnih 231 put, a nikakav čin nije dobio. Štoviše, uskraćeno mu je pravo jer je služio vojsku da igra 1973. godine finale u Dortmundu, dok su njegovi suigrači branili europsku titulu protiv sovjetske ekipe MAI iz Moskve. Tko zna – možda bi upravo s njim osvojili naslov po drugi put zaredom. Ovdje sport prestaje biti samo igra; on postaje ogledalo odnosa države prema svojim ljudima.
Optimizma nije nedostajalo pred treće finale Kupa šampiona
Iako igrački oslabljeni, optimizam im nije nedostajao – zračio je iz svake riječi kapetana Miroslava Pribanića:
– Teško nama, ali teško i njima. Uhvatit ćemo se u koštac sa strašnim Rusima.
Nedjeljko Prodanić bio je kratak: „Pobjeda, a što drugo.“
Željko Nimš, vratar koji je briljirao u finalu prije godine dana, pouzdavao se u obranu suigrača i dodao:
– Ako zona bude na mjestu i ja skinem nekoliko zicera, na kraju ćemo se mi radovati.
Albin Vidović, vječiti optimist, rekao je u najavi utakmice:
– Optimista sam, zašto ne bih bio. Kad ćemo opet igrati u Kupu šampiona ako sutra ne pobijedimo Ruse?
Finale Kupa šampiona, 17. 3. 1973. – Dortmund, Westfalenhalle
MAI Moskva – ORK Partizan Bjelovar 26:23 (13:14)
Pehar Rusima „uručila“ JNA zabranom nastupa H. Horvata
Gledatelja: 6.500 Suci: Reichel i Tetens (SR Njemačka)
Partizan: Bradić, Nimš, Pribanić 4, Prodanić 2, Vidović 14, Matuš, Ž. Jandroković, Martinović, Milinović 1, Đuranec 2, Pećina, Vidaković. Trener: Željko Seleš.
Sedmerci: Partizan 7(4). MAI 4(2).
Novinar Bjelovarskog lista, Jovo Paripović, u izvještaju od 12. travnja pod naslovom „Poraz ravan pobjedi“, ističe prijelomne trenutke u desetoj minuti drugog poluvremena kod rezultata 18:17. Njemački suci su zbog grubog prekršaja na Đurancu dosudili sedmerac. Albin Vidović je stao na liniju sedam metara, no udarivši loptu u pod, suci su mu oduzeli loptu jer su prethodno dali znak da se penal može izvesti. Albin se nakon utakmice kleo da nije čuo sudčev znak zbog galame. Paripović piše da su suci, naklonjeni Rusima jer nisu mogli oprostiti Partizanu pobjedu nad Gummersbachom godinu ranije. Te da bez razloga oduzimaju loptu Bjelovarčanima. Nakon Albinovog penala i promašenog sedmerca Rabana, momentum se preokrenuo.
Andro Kuh iz Sportskih novosti, u tekstu pod naslovom „Vidović nije mogao sam“, također se osvrće na ponašanje sudaca, posebno penala koji je „zapucao“ Vidović udarivši loptu u parket kako bi je bolje primio.
- Partizan može žaliti za izgubljenom utakmicom. Snažni Moskovljani, gotovo cijela reprezentacija SSSR-a, uložili su svih 60 minuta maksimum snage. U posljednjih deset minuta Bjelovarčanima je ponestalo snage i sovjetski „stroj“ odnio je pobjedu – piše Kuh.
Analizirajući igru pojedinaca, Kuh ističe Vidovića kao prvo ime utakmice:
- Formalno se tukao sa šestoricom užasno snažnih, kondicijom nabijenih Rusa. Bio je nepogrešiv u napadu, svaki gol platio ogrebotinom, krvav po prsima. Skakao je na zonu, a to ni Moskovljani nisu mogli vjerovati. Nemilosrdno je zaustavljao strašnog Iljina. No trenutak nepažnje kod izvođenja sedmerca donio je preokret. Do tada je zabio četiri sedmerca bez promašaja.
Za Miroslava Pribanića, koji je uz Vidovića i Nimša trebao biti ključni igrač, Kuh navodi:
- Raban nije izdržao. Nije odigrao cijelu utakmicu kako može i zna. Očekivali smo više od četiri gola. Drugi promašeni sedmerac, nakon kojeg je promašio i Albin, dogodio se od 51. do 54. minute.
Treći ključni igrač, golman Željko Nimš, nije branio najbolje – prvih osam udaraca iz daljine rezultiralo je golovima. Kasnije, pri kraju prvog dijela, obranio je dva sedmerca, ali to je bio „labuđi pjev“. Seleš je komentirao:
- Nismo imali sreće. Rusi su bili jači. Da mi je bio Horvat, vjerujem da bi rezultat bio povoljniji za nas…
Ivan Đuranec – Đuro, Željko Jandroković – Zec i Josip Pećina – Ćiro, su se nakon utakmice protiv Rusa oprostili od aktivne karijere.
Ivan Đuranec, Željko Jandroković i Albin Vidović su jedini igrači koji su nastupili za Partizan u sva tri finala. 1962. u Parizu, te 1972. i 1973. u Dortmundu.
