'Trenirao sam s Federerom i Noletom, a zarade baš nigdje'

Marin Čilić, Borna Ćorić i... Tri točkice, da. Iako bismo rado nastavili nabrajati imena, u hrvatskoj teniskoj sadašnjosti, barem onoj spremnoj za ozbiljne dosege, nemamo koje. Sutrašnjost? I tu malo zapinje, da ne kažemo da nas počinje brinuti jer na vidiku (hajde, najavio se Borna Gojo u Davis Cupu) nema nekoga tko bi mogao brzo uskočiti u njihove tenisice koje su se uvijek kod Hrvata nekako punile pravilnim redoslijedom.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:31

Video: Luka Stanzl/PIXSELL - ILUSTRACIJA

Stoga je svaki rezultat hrvatske mladosti vrijedan spomena, vrijedan poguranca, vjetra u leđa. Takve je u posljednjih mjesec dana, u tuniškoj Tabarki krajem listopada, a zatim sada i u Antaliji, napravio je Duje Ajduković, 18-godišnji Splićanin koji je u Tunisu osvojio prvi profesionalni turnir, 15 tisuća dolara vrijedan Futures, pa isto ponovio u Turskoj (pobijedio i u parovima s Osječaninom Karlom Kranićem!) te se krenuo uspinjati po ATP ljestvici. Došao je nedavno do 633. mjesta.

- Kakav je bio osjećaj? Čudan. U Tabarki sam igrao s igračima koji su bili oko 350. i 400. pozicije i mečevi su bili relativno lagani. Pogotovo jer se igralo u njihovim uvjetima. Očekivao sam da će turnir biti i slabiji, ali kraj je godine, pa je bio jači - prisjeća se Duje prve titule.

Njegov je otac Romeo, bivši Hajdukov junior, višegodišnji "drugoligaš" koji je bio blizu potpisa za Crvenu zvezdu godinu prije nego je osvojila Ligu prvaka. Ok, jasno nam je zašto sportski korijeni, ali zašto onda Duje baš tenisu? Splićanin, a nije s Firula. Malo čudno, da.

- Krenuo sam, zapravo, zbog sestre još s pet godina. Počeo sam u Dalmacijacementu i s 14 godina doselio se u Zagreb. Otac me je dugo trenirao, a posljednjih četiri-pet mjeseci intenzivno radim s Dinom Marcanom, a kondiciju s Perom Kuterovcem. Počeli smo još prošle godine, ali ovo je sada prava suradnja. 

Stvari sjedaju na mjesto

Suradnja koja je započela taman kada se Duje oporavio od nimalo ugodne ozljede, stres-reakcije pokosnice.

- Na kosti su bile nakupine vode i krvi i samo što nisu pukle. Jednostavno, na kondicijskom planu prije nego što sam počeo s Perom nismo radili kako smo trebali, barem ne pametno, prenaprezao sam se i došlo je do trenutka kada više nisam mogao stati na nogu. Tri sam puna mjeseca samo ležao, potom sam lagano se vraćao uz bolove i tek nakon pola godine počeo sam igrati bez problema.

Još prošle godine, dakle prije ozljede, Duje je igrao prvo finale na futuresima, bilo je to u Monastiru, pa prije Tabarke i u Szekesfehervaru. Trebalo se ovo dogoditi i ranije.

- Ne bih rekao da je to zbog odlične forme, već sve stvari koje radim polagano sjedaju na svoje mjesto. Trebat će mi neko vrijeme da ih dovedem do maksimuma i onda ću napraviti skok iako sam ga očekivao već i sada da nije bilo ozljede. Međutim, ja sam do prije pola godine uglavnom samo fizički sudjelovao u treningu, ne i mentalno. Sad se to promijenilo.

U njegovoj teniskoj priči sve se počelo mijenjati prije četiri godine kada je postao europski prvak do 14 godine. Dobio je HOO-ovu nagradu "Dražen Petrović" za najveću hrvatskog sporta za 2015. godinu. Ubrzo se javio - Ivan Ljubičić.

- Da, do prošle godine radio sam s Ricardom Piattijem u Bordigheri. Ljubo mi pomaže za što god treba kad mi nije jasno.

Piatti je jednom prilikom rekao da ste strašan potencijal i da možete biti veliki igrač. A on rijetko "fula".

- On zna dosta o tenisu i, da, rijetko se dogodi da promaši.

Kao što Duje rijetko promašuje - backhend.

- To mi je najbolji udarac, no nastojim smanjiti razliku između forehanda i backhenda. Stoga mi nekakav kratkoročan cilj nije vezan uz rezultat, već uz ispravljanje tih nedostataka, pa da budem kompletan. Servis? Rekao bih da mi je solidan, ali može biti bolji.  Koliko ga mogu opaliti najviše? Oko 205 km/h.

Nema zarade

Dogodi li se koji put da "opalite" i reket tamo gdje ne treba?

- Ne razbijam ga jer se ne može razbiti, ha,ha. Naravno da nekad izgubim živce, što nije dobro. Nekoga to hrani, ali mene baš i ne.

Ali zato jako dobra hrana mora biti sparing s Rogerom Federerom i Novakom Đokovićem.

- Federer mi je idol odmalena i prošle godine došao je u Bordigheru i odradili smo trening. Što mi je rekao? Ha, ništa. Samo smo udarali, vidi se da je to drugačije od svih drugih. S Đokovićem sam, pak, trenirao u Monte Carlu. Dobar je.

Koliko dobar Duje može biti?

- Pa, vjerujem da mogu do, primjerice, Top 50, no o tome je još rano govoriti. Da bi u tenisu uspio, moraš imati nešto bolje od drugih. Imam li ja to? Imam. Naravno, uvijek treba i sreće jer sigurno bih danas bez ozljede bio 200 mjesta bolji. Evo, nakon titule odmah sam ispao na sljedećem turniru kada je puhao orkanski vjetar, a u takvim uvjetima mogao bih dobiti i puno boljeg igrača ili izgubiti od nekog amatera. Da, treba sreće, ali nije glavni faktor. Sada mi je plan da već od sljedeće godine probam na challengerima jer dobivao sam igrače koji redovno prolaze prva kola na toj razini. Što se tiče zarade - nema je - načet će Duje i tu temu.

- Ako ne dođeš barem do polufinala, ne budeš ni na nuli. ITF baš radi protiv igrača. Oni turnirima šalju tečaj po kojem će organizatori svoju valutu razmijeniti u eure i ja sam zbog toga izgubio 100 eura na oba turnira.

Koji na ovoj razini znače puno. Gotovo pa kao tank goriva za automobil koji je još uvijek glavno prijevozno sredstvo uz "pomoć" aviona kada treba na nešto duže destinacije. Ali promijenit će se i to već...

- Njegova tehnika, udarci, igra... Ma to je perfekcija. Njega treba prikazivati djeci prije Nadala, Đokovića i Federera. Za Čilića navijam najviše i malo se iživciram kada gubi ono što ne treba.

On je mentalno bik, uvijek na 100 posto. Izgubio je sad nekoliko mečeva zaredom i treba mu vremena da pronađe svoj najbolji tenis, dok Čilić može sve preokrenuti u dva dana.

- Navijač sam Manchester Uniteda, ali uvijek ću na TV-u prije gledati tenis. Hajduk? Nisam dugo bio na Poljudu, ali mislim da bi odlično bilo drugo mjesto i kvalifikacije za Ligu prvaka.