Velikan hrvatske gimnastike: Ivanov je život stvarao medalje

Upoznali smo se dok sam još bio dječak, gimnastičar. Rano sam ostao bez oca i valjda je smatrao da mi treba neka čvrsta i dobra ruka da me vodi kroz život. Postao mi je trener i profesor, pa onda i mentor. Učiti uz njega bila je čast, ali i obaveza, koju sam kasnije naučio cijeniti.

Nije bilo lako slijediti jednog takvog velikana, trostrukog olimpijca, višestrukog državnog prvaka i osvajača europske medalje. Zbog poštovanja prema njemu morao sam učiti puno više nego što sam baš i htio. Bilo bi me sram izaći na ispit da on od drugih nastavnika čuje da nisam bio spreman. Ne zato što je bio strog i zahtjevan nego zato što je bio ljudina koju bi me bilo sram razočarati.

Kad sam i službeno postao njegov asistent, postavio je neka pravila koja nikad neću zaboraviti. Naučio nas je da je nastava svetinja, da se na nju ne može ne doći, zakasniti ili preskočiti. Iako sam bio tek mladi asistent, rekao mi je i da mu, ako sam spriječen držati nastavu, samo javim i da nema nikakvih problema da on nastavu održi umjesto mene.

Naučio nas je da ispite držimo javno, pred svima. Da u svakom studentu gledamo stvarnu osobu, a ne neki broj iz referade te da mu pomažemo kad god to možemo. Da im ne podilazimo i da u odnosu s njima budemo pošteni i dosljedni. Da budemo vrijedni i da za svaki sat nastave damo sve od sebe jer samo tako imamo prava i od studenata to isto očekivati.

Život svakodnevni, i tu smo puno naučili od njega - rad, marljivost, poštenje, skromnost, ali i primjereno uživanje u svemu što nas okružuje. Dobro pamtim njegove svakodnevne dolaske na posao, skromno, tramvajem, s Večernjakom u ruci. Još kao mladoga gimnastičara znao me voditi sa svojom obitelji na skijanje u Kranjsku Goru, ali, naravno, uz svakodnevne popodnevne treninge u Ljubljani...

Stariji kolege dobro se sjećaju nezaboravnih druženja za Praznik rada ili za Božić, kad je kao najveći ekspert sjeckao janjce i odojke, a mi se gurali oko njega pokušavajući dohvatiti one najbolje komade. Svi su ga poštovali, od studenata, preko dekanata, pa do tehničke službe, sa svima je bio dobar, a to je danas prava rijetkost.

Hrvatska gimnastika nikad nije bila jača. Imamo europskog prvaka Marija Možnika, radi na našoj katedri, a tu u Zagrebu imamo i novog svjetskog prvaka na preči, Tina Srbića. Tragovi njegova rada neupitno se nalaze i u tim odličjima. Ali ne samo u njima, na svjetsku gimnastičku scenu dolaze mnogi mladi gimnastičari i gimnastičarke iz cijele Hrvatske - i oni su nasljednici njegove gimnastičke priče, koju sa sjetom gledamo na slikama koje se vrte u pozadini.

Dragi naš profesore, zaista možete biti ponosni na sve.

/*prof. dr. sc. Željko Hraski, bliski prijatelj Ivana Čakleca

Ivan Čaklec, trostruki hrvatski olimpijac, trener i profesor na Kineziološkom fakultetu, rođen je 5. kolovoza 1932. godine u Varaždinu. Bio je član Gimnastičkog kluba Zagreb.

Čak tri puta je sudjelovao na olimpijskim igrama, 1952. godine u Helsinkiju  gdje je u višeboju pojedinačno osvojio 144. mjesto, a bio je dio ekipe koja je bila deseta, zatim 1960. u Rimu, gdje je ponovno nastupio u višeboju osvojivši 56. mjesto u pojedinačnoj konkurenciji, dok je ekipno bio deveti, te 1964. godine u Tokiju, gdje je pojedinačno osvojio 80. mjesto, a bio je dio ekipe koja je osvojila 11. mjesto.

Iako nije došao do medalje na olimpijskim igrama, sama činjenica da je tri puta nastupio na istima dovoljno govori o ovome gimnastičaru zasigurno jednom od najboljih u povijesti ovog sporta u Hrvatskoj.

Svoj najveći sportski uspjeh Ivan Čaklec postigao je na Europskom prvenstvu 1957. godine u Parizu gdje je osvojio brončane medalju na konju s hvataljkama. Bilo je to prvo pojedinačno europsko odličje za hrvatsku gimnastiku.

Osvojio je Čaklec i medalju na Mediteranskim igrama u Napulju 1963. gdje je bio dio momčadi koja je osvojila srebrnu medalju.

Završetkom karijere diplomirao je na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu gdje se nakon diplome i zaposlio kao redoviti profesor. Godinama je radio kao trener odgojivši brojne sportaše. Preminuo je 30. ožujka u 86. godini života nakon duge i teške bolesti. (Hina)