Vjera u našu košarku još jedanput je bila beskorisna

Teška utakmica, dobacio mi je kolega iz Kanade nakon što su Srbi ispratili naše košarkaše sa SP-a u Turskoj.
- Ma kakvi teška... Vidio sam to previše puta da bi me uzbudilo - odbrusio sam. I to je ono najgore u ovom poslu, što treba znati u pravom trenutku razdvojiti profesionalni pogled na stvari od navijačkog. Profesionalno, mogu shvatiti sve alibije i objašnjenja koje nam je Joke Vranković uporno servirao još od početka priprema. Kako se kolega požalio - da barem promijeni redoslijed riječi u rečenici... Profesionalno, mogu ih čak i prihvatiti. Ali navijački ne mogu. A po izrazima lica, po riječima i tonu igrača, vidim da ne mogu ni oni.
Znam da je repka pomlađena, znam i da je izbornik neiskusan za ovakvo natjecanje i vjerujem da će biti bolje iduće godine. Kao što vjerujem već godinama. Uporno vjerujem, ali nikako da od te moje vjere bude nekakve koristi. Srećom, svjestan sam da tom vjerom ništa ne mogu promijeniti. Kao ni bilo tko od naših ljudi, koji su se po tko zna koji put živcirali pred televizorom, razbili daljinski upravljač, ili ga barem upotrijebili na manje destruktivan način i jednostavno promijenili program. Najviše boli ta nemoć da išta promijenimo.
Promjene mogu donijeti samo ljudi koji su na parketu i pored njega. Na njihovu žalost, na moju žalost i na žalost svih u Hrvatskoj koji vole košarku, nisu ih u stanju donijeti ni oni. A to boli još više od naše vlastite nemoći. Tješim se samo time što njih boli više nego mene. Oni koje sve ovo ne boli tu ionako nemaju što raditi.