Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Stručnjaci smatraju da su prebrižno roditeljstvo i terapije temeljene na osjetljivosti stvorili najusamljenije, najbespomoćnije, najdepresivnije i najbojažljivije mlade ljude ikad. Ali ima načina kako pomoći Generaciji Z.
Oni koji su odrastali u 80-ima i 90-ima prošlog stoljeća dobro se sjećaju povremenog šamara (ne kažemo da je to prihvatljiva odgojna metoda) i kako ih uglavnom nitko ništa nije pitao. Dječji se osjećaji nisu uzimali u obzir prilikom donošenja važnih odluka poput kamo ćemo ići u školu, koliko često ćemo posjećivati bake i djedove, kakvu ćemo odjeću nositi... Ako se djetetu nije svidjela ponuđena hrana, nije bilo alternativnog jelovnika, a roditelje se rijetko tko usudio puno preispitivati.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:58
A onda je ta generacija odrasla, otišla na terapiju i okrivila strogi odgoj za sve svoje probleme. I uglavnom se zavjetovala da će svoju djecu odgajati drugačije i srušiti barijeru autoriteta koju su prošle generacije podigle između roditelja i djeteta.
Više od svega, željeli su odgojiti 'sretnu' djecu, tražeći pomoć od stručnjaka i gutajući njihove bestselere o roditeljstvu. No, dogodilo se upravo suprotno. Uz pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje, odgojili smo najusamljeniju, najanksiozniju, najdepresivniju, pesimističnu, bespomoćnu i prestrašenu generaciju ikad zabilježenu.
- Trebali smo da naša djeca i svi oko njih znaju da nisu sramežljivi, nego imaju 'poremećaj socijalne anksioznosti'. Nisu se loše ponašali, imaju 'poremećaj prkosa i protivljenja'. Nisu bili ometajući učenici, imaju 'ADHD'. Nije bila naša krivnja, a nije bila ni njihova - rekla je za Daily Mail Abigail Shrier, nagrađivana autorica knjiga o odgoju djece.
Ističe kako govoreći o krizi mentalnog zdravlja kod mladih, postoje dvije skupine. Jedna zaista pati od mentalne bolesti i poremećaja, potrebni su im lijekovi i skrb psihijatara te nisu predmet njezina istraživanja. Druga, daleko veća skupina su oni koji brinu, koji se boje, usamljeni, izgubljeni i tužni. Mladi koji se ne mogu prijaviti za posao bez deset poziva mami.
- Ovo je generacija koja se znatno razlikuje od onih prije nje. Generacija Z ima manje šanse da će ići na spojeve, dobiti vozačku dozvolu, zadržati posao ili se osobno družiti s prijateljima nego milenijalci u istoj dobi. Također se najmanje upuštaju u seks i izvještavaju da imaju najmanje romantičnih veza - kaže dr. Jean Twenge, profesorica psihologije na Državnom sveučilištu San Diego.
Grupa akademika predvođena nizozemskim psihijatrom Johanom Ormelom primijetila je isto u studiji iz 2022. godine. Pronašli su da iako je liječenje depresije postalo mnogo dostupnije i poboljšano je od 1980-ih u cijelom svijetu, u niti jednoj zapadnoj zemlji ovo liječenje nije smanjilo prevalenciju velikog depresivnog poremećaja. Zapravo, u mnogim zemljama se čak povećalo. Za mlade ljude slika je još sumornija. Između 1990. i 2007. broj mentalno bolesne djece porastao je 35 puta.
Camilo Ortiz, profesor kliničke psihologije koji se specijalizirao za anksioznost i depresiju kod djece i adolescenata, brine se da je velik dio terapije usmjerene na djecu beskorisan. Za većinu problema, kaže, individualna terapija gotovo da nema dokazane koristi za djecu.
Shrier zato navodi šest tehnika koje moderni terapeuti vole i razlozi zašto su, prema njezinu mišljenju, one daleko od rješenja i mogu pogoršati problem.
Ova tehnika može imati potpuno suprotan učinak, kaže kulturna psihologinja Yulia Chentsova Dutton.
- Emocije su vrlo reaktivne, a određene vrste pažnje prema emocijama mogu povećati problem. Brine me da kada pokušavamo pomoći mladima, ovime samo dolijevamo ulje na vatru - pojašnjava.
Postavljanje niza sugestivnih pitanja nekome, posebno djetetu, ili davanje određenih izjava, može pouzdano izazvati određenu emocionalnu reakciju. Michael Linden, profesor psihijatrije u Sveučilišnoj bolnici Charité u Berlinu, smatra da je rutinsko ispitivanje djece kako se osjećaju užasna praksa.
- Nitko se ne osjeća dobro. Sjednite u autobus i pogledajte ljude. Ne izgledaju sretno. Sreća nije emocija dana. Od naših 60.000 budnih sekundi svakog dana, samo mali postotak provedemo u stanju koje bismo nazvali „sretnim“. Većinu vremena smo jednostavno „OK“. Redovito poticanje nekoga da razmisli o svom trenutnom stanju – ako su iskreni – izazvat će niz negativnih reakcija - rekao je.
Jedan od najznačajnijih nedostataka psihoterapije, kaže on, jest njezino odbijanje priznavanja da razgovor ne pomaže svima. A rijetko se djeci daje dopuštenje da šute i zahtijevamo da pronađu sve mračne osjećaje i podijele ih.
Senzorna deprivacija nije rješenje nego problem. Sobe se besprijekorno čiste, nema glasnih zvukova...
- Protjerivanje normalnog kaosa iz dječjeg svijeta upravo je suprotno od onoga što biste učinili ako želite stvoriti odraslu osobu sposobnu uživati u inherentnoj gorko-slatkoći života. Pa ipak, molimo liječnike da djeci daju lijekove protiv anksioznosti, učitelje da im daju testove bez ograničenja vremena. Pažljivo uklanjamo sjemenke sezama iz njihovih peciva za hamburgere. Ne samo da sebe izluđujemo. Činimo svoju djecu plašljivijom i manje tolerantnom prema svijetu - kaže neuropsihologinja dr. Rita Eichenstein, koja radi s atipičnom djecom.
Današnja djeca su uvijek pod nečijim nadzorom. Kod kuće ih roditelji promatraju. U školi ih promatraju učitelji. Izvan škole sudjeluju u aktivnostima kojima upravljaju odrasli. Gotovo da nemaju privatnosti, kaže Peter Gray, profesor psihologije na Boston Collegeu u Massachusettsu.
On smatra kako je dodavanje nadzora u djetetov život ekvivalentno dodavanju tjeskobe.
Sedmogodišnje dijete luta po učionici, odvlačeći pažnju drugima. Odvedete ga pedijatru, koji vam kaže da to zvuči kao ADHD. Osjećate olakšanje. Barem konačno znate što nije u redu. Identificiranje značajnog problema često je ispravna stvar. Primjerice, oni koji su godinama patili od disleksije rekli su da je otkrivanje imena za njihov problem (i posljedica: da ne, nisu bili glupi) donijelo olakšanje.
Ali dobivanje dijagnoze za dijete nije neutralan čin. Nije ništa posebno za dijete da odraste vjerujući da nešto nije u redu s njegovim mozgom. Niti je baš svako ponašanje dijagnoza.
Shrier ističe da su Lexapro, Ritalin i svi ostali bili rješenje, pad mentalnog zdravlja mladih završio bi prije nekoliko desetljeća. Kod djece i adolescenata postoji daleko manje dokaza o učinkovitosti antidepresiva nego kod odraslih pacijenata, prema studiji iz 2021. provedenoj u Australiji i Novom Zelandu.
- Djeca su pokretna meta, mijenjaju se tako brzo da liječnici riskiraju propisivanje lijekova za okolnosti koje će uskoro biti iza njih. Tu su i nuspojave lijekova, nametnute djetetu koje se već bori: debljanje, nesanica, mučnina, umor, nervoza, rizik od ovisnosti i ponekad brutalna kriza odvikavanja. Samoubojstvo ostaje nuspojava antidepresiva kod adolescenata. Osim toga, oni stavljaju mladu osobu u stanje ovisnosti dok se još uvijek navikava na osjećaj vlastite kože - dodaje Shrier.
Klinički psiholog Joshua Coleman posvetio je cijelu svoju praksu rastućem fenomenu poznatom kao 'otuđenje obitelji': odrasla djeca odvajaju se od roditelja, odbijaju razgovarati s njima, čak im zabranjuju viđanje unučadi.
Kada se roditelji suoče s odraslom djecom koja su to učinila, Coleman kaže kako je tipično objašnjenje koje daju: 'Pa, moj terapeut je rekao da ste me emocionalno zlostavljali.' Roditelji, naravno, reagiraju obrambeno, što se odraslom djetetu čini kao dokaz.
Otuđenje obitelji lišava odraslo dijete glavnog izvora stabilnosti i podrške. Još gore, ostavlja tim unucima dojam da potječu od užasnih ljudi. Ljudi toliko izopačenih i nepopravljivih da ih mama i tata ne puštaju u kuću.
Zaključno, ono što možete napraviti za svoje dijete da izraste u sretnu i sigurnu sobu je da prestanete se s lebdenjem, praćenjem, stalnom sumnjom, dijagnosticiranjem uobičajenih ponašanja kao patoloških. Izbjegavajte stručne procjene i psihijatrijske lijekove za koje niste uvjereni da su vašem djetetu potrebni i pustite ih da ponekad padnu kako bi se naučili dići.
24sata © 2026
