Tech

Komentari 3

Adriana je od početka godine u online nastavi: Uz asistenticu Nikolinu i najgori dan je dobar

Adriana je od početka godine u online nastavi: Uz asistenticu Nikolinu i najgori dan je dobar

Adriana Krog (18), učenica trećeg razreda Komercijalne i trgovačke škole Bjelovar, boluje od cerebralne paralize. Ona i njezina asistentica u nastavi Nikolina Orlović za 24sata pišu o svojim iskustvima tijekom ove godine

Jedva se čekam vratiti u razred i smijati se sa svojim prijateljima, napisala je za 24sata 18-godišnja Adriana Krog iz Bjelovara. U prigodnom specijalu na kraju ove 2020. godine, učenica trećeg razreda Komercijalne i trgovačke škole Bjelovar ispričala nam je što je teška godina donijela njoj.

Adriana boluje od cerebralne paralize, te je cijeli ovaj razred u online nastavi. S njom svakodnevno radi njezina asistentica Nikolina Orlović (49). Nikolina kao asistentica u nastavi radi već šest godina, radila je uglavnom s djecom s cerebralnom paralizom, a s Adrianom joj je ovo četvrta godina. I sama sa suprugom i djecom živi u Bjelovaru. Kako kaže, nije sigurna da bi joj ijedan posao mogao donijeti takvu nagradu kao što je to osmijeh njezinih malih učenika. 

Njihove riječi neka i vama uljepšaju dan, kao što su i nama. 

Adriana Krog (18)

'Više volim nesavršene ljude od bilo kojeg savršenog izuma'

Ponedjeljak je ujutro. Kroz prozor svoje sobe gledam učenike kako odlaze u školu. Veliki i mali. Sneni i oni spremni za novi radni dan. Ja ostajem kod kuće. Od početka ove školske godine, zajedno s mojom asistenticom radim online. Znam, razumijem da je tako bolje i sigurnije za mene. Svaka, za neke laka bolest, meni je teža, dugotrajnija. Zbog moje dijagnoze. Cijeli život, cijelo školovanje, trudim se prevladati svoje nedostatke. Bolest me često zaustavljala. Kad bi se činilo da je krenulo na bolje, da sam napredovala, ona me vraćala u bolnicu i što je najgore – na početak. Nije da vjerujem u horoskop, ali ono ovnovsko u meni, tvrdoglavo i uporno, guralo me naprijed, da nikad ne odustanem. Ustajala sam i kad bih po tisućiti put pala. Moji roditelji samnom, u svakom trenutku, ne odustajući i dajući mi novu snagu. 

Neizmjerno sam sretna što sam uspjela upisati ovu školu. Pohađam srednju Komercijalnu i trgovačku školu u Bjelovaru. Nisam bila baš hrabra na početku, bojala sam se svega novog, ali moji su strahovi srećom uvijek kratkotrajni. Uz pomoć neizmjerno susretljivog stručnog tima ove škole, ravnateljice Nataše Vibiral, pedagoginje Ornele Malogorski i razrednice prof. Maje Jeleković i kasnije prof. Etelke Testijan-Nemet, strah se istopio već prvih dana. Ne volim kad me pitaju koji mi je profesor najdraži, jer su svi toliko dragi,nježni i prilagođavaju se meni, da ponekad mislim zaslužujem li ja toliku sreću.

Moja asistentica Nikolina kaže da je to zato jer sam ja odgovorna i marljiva. No, bez njene pomoći sve to ne bi bilo moguće. Uvijek kažem da smo nas dvije savršen tim. Nema nepremostivog za nas dvije. Bilo to školsko ili životno, ona je tu. Uvijek za mene. I ja za nju! Bojala sam se prelaska na virtulanu nastavu, ali uz njenu i pomoć profesora, bio je to kako ona često kaže „mačji kašalj“… hehe, ona zapravo kaže „kašlji mačaj“…Uvijek me tako nasmijava i to često spasi i najgori dan. Nije to niti otprilike isto kao u školi, ali trenutno je to najbolje za mene. Nedostaju nam smijeh i šale naših razrednih kolega, njihove istinite i izmišljene priče (te su još bolje), nedostaju nam profesori, njihova zanimljiva predavanja…Ali, sve te slike i brojevi koje neprestano gledam na televiziji, stvaraju nemir u meni. Hoću li ikad opet bezbrižno sjediti u klupi, razmišljati šta imam idući sat, ili je ovakvo školovanje naša budućnost? Brzo sam se prilagodila, ali ipak mi je taj osjećaj da razgovaram sa profesorima i prijateljima uživo daleko bolji od komunikacije audio ili video pozivom. Nadam se da ću jednom kad završim ovu školu moći raditi negdje sa ljudima, razgovarati, gledati ih, smijati se, ako treba i plakati s njima, a ne sa strojevima, ma kako savršeni bili. Više volim nesavršene ljude od ikakvog tehnološki najrazvijenijeg izuma. Virtualno je dobro, ali ne može zamijeniti školu, koja nam daje i znanje i odgoj, a prije svega tamo smo ono što stvarno jesmo - ljudi.

Nikolina Orlović (49)

'Jedna kava s prijateljima i život je dobio smisao'

Šest godina radim kao asistent u nastavi. Najveći sam dio svog staža provela pomažući djeci s cerebralnom paralizom. Ponekad se pitam može li te ijedan posao toliko ispuniti, možeš li se osjećati svrhovitije, može li ti osmjeh toliko dugo prekrivati lice no kad ti dijete koje toliko želi, a ne može, kaže: "Teta Nina, hvala ti, tako sam sretan/sretna što imam tebe! Bez tebe ne bih mogla u školu, a toliko želim!"

Adriana, djevojka s kojom radim, toliko je puna energije, životne radosti, koju je, čak i u ovim okolnostima, teško sputati. I ne treba. Treba joj dozvoliti da raste, napreduje… Neizmjerno smo zahvale što imamo priliku pohađati nastavu u našoj školi, pa makar i virtualno. Dvije smo godine uživale prateći nastavu u školskim klupama, a onda nas je kao i sve učenike naše škole, iznenadila ova čudna, nepoznata bolest. Adriana je prilagodljivo dijete i vrlo brzo je prihvatila da moramo biti kod kuće i učiti na taj novi, drugačiji način. Karakterno je Adriana aktivna, vesela i uvijek nasmijana, nikad umorna i nezainteresirana za rad. Jasno je da nam sad nedostaju školski prijatelji i svakodnevna školska interakcija. Život je promijenio tijek i nužno je bilo prilagoditi se. Sada smo svakog dana zajedno u svim sferama života, trgovini, ekonomiji, pravu, učimo jezike, raspetljavamo jednadžbe. Adriana razumije da je situacija ozbiljna, shvaća strah svojih roditelja za njeno zdravlje i hrabro ostaje kod kuće, zatomljuje svoju veselu prirodu, kako bi se jednog dana opet mogla vratiti u školu svojim vršnjacima. 

Nema toga tko bi uspio zadržati suze vidjevši je tog jutra jednog rujanskog dana, prvog dana škole. Tolika sreća zbog nečega što je drugima sasvim normalno. Jedna kava poslije škole, razgovor s razrednim prijateljima ispred škole i život je dobio smisao, dan je bio uspješan. Radim ovaj posao iz ljubavi, velikoj ljubavi prema djeci koja traže malo, a daju puno. Odgovornost je jako velika, ali moj osmijeh s početka priče je najveća plaća koju možete dobiti.