Death Stranding 2: On the Beach: Je li nastavak žrtvovao unikatnost radi šire publike?

Nakon što je Hideo Kojima 2019. godine s prvim Death Strandingom podijelio gamerski svijet, nastavak smo dočekali s golemim očekivanjima. Death Stranding 2: On the Beach, lansiran za PlayStation 5, ne bježi od svoje prepoznatljive bizarne estetike i filozofskih tema, no donosi značajne promjene koje su ga, prema našem mišljenju, istovremeno učinile pristupačnijim, ali i potencijalno manje unikatnim iskustvom.

Ista misija, drugi kontinenti

Priča se nastavlja jedanaest mjeseci nakon originala. Ponovno smo u kurirskim čizmama Sama Portera Bridgesa (Norman Reedus), no ovoga puta misija širenja Kiralne mreže vodi nas izvan Amerike, preko Meksika sve do surovih i raznolikih krajolika Australije. Na tom putu pridružuje nam se kombinacija starih i novih lica, uključujući Fragile (Léa Seydoux) i nove likove koje tumače Elle Fanning i Shioli Kutsuna, dok se u sporednim ulogama pojavljuju i redatelji George Miller i Fatih Akin. Taj golemi broj poznatih glumačkih lica ostavlja dojam da igramo film, a ne videoigru, što je samo po sebi posebno iskustvo.

Radnja je osjetno dinamičnija i ima propulzivniji ritam od prethodnika, no istovremeno smo primijetili da se oslanja na poznate narativne obrasce i arhetipove, što nam je kao veteranima serijala povremeno djelovalo kao reciklaža. Ipak, poznavajući opus Kojime, vjerojatnije je da je svjesno manje eksperimentirao kako bi ciljao na malo širu publiku nego što je to bio slučaj u prethodnom nastavku.

Evolucija ili gubitak identiteta?

Najveće promjene osjetili smo u samom gameplayu. Dok je original gradio napetost na osjećaju izolacije i mukotrpnom probijanju kroz opasan teren, nastavak nam je vrlo rano dao moćne alate. Vozila, oružja i egzoskeleti dostupni su gotovo od početka, a mogućnost gradnje nadzemne željeznice značajno olakšava transport. Borba je razrađenija, s više opcija i širim arsenalom, što igru približava konvencionalnijim akcijskim naslovima.

Ova "lakša" krivulja učenja i smanjeno trenje čine igru ugodnijom za širu publike, no stječe se dojam da se time izgubila esencija originala. Onaj osjećaj bespomoćnosti i zadovoljstvo nakon svladavanja naizgled nemoguće prepreke sada su manje izraženi, a dugotrajno putovanje ponekad prekida akcija koja se, iskreno, ne ističe kao najjači dio igre.

Tehničko savršenstvo

Ono gdje Death Stranding 2 apsolutno oduševljava jest tehnička izvedba. Izgrađen na Decima Engineu, ovo je nesumnjivo jedan od vizualno najimpresivnijih naslova današnjice. Detalji okoliša, realistični modeli likova i napredni sustav dinamičnog vremena s pješčanim olujama, poplavama i lavinama stvaraju nevjerojatno uvjerljiv svijet. Posebne pohvale valja uputiti i dizajnu zvuka, od ambijentalnih šumova do fantastične glazbene podloge koja savršeno prati emotivne vrhunce priče.

Unatoč spomenutim kritikama usmjerenim na gameplay, jasno je zašto je igra postigla golem kritički uspjeh. Kojimina polarizirajuća vizija i dalje pronalazi put do svoje publike, a iako s pomiješanim osjećajima, moramo priznati da je ovo putovanje koje se isplatilo proći.